Kad
je riječ o vjerskoj pripadnosti stanovništva, činjenica je da se u Bosni od
12. do 19. stoljeća smjenjivalo ili uporedo egzistiralo nekoliko različitih
učenja. O najranijem, tzv. Crkvi bosanskoj,
pored brojne literature, naša znanja nisu potpuna. Iako osuđeno kao heretičko,
prema stanovištu nekih naučnika, njeno učenje, i pored odstupanja, nije izlazilo
iz okvira ortodoksije, nego je predstavljalo posebno kršćansko učenje na bosanskom
jeziku, za razliku od franjevačke latinštine. Predstavljalo je, prema njima,
više reakciju na socijalne nepravde, nego li posebnu vjeru i nosilo sobom
jednu kulturnu komponentu kojom se suprotstavljalo kako bizantiniziranju,
tako i latiniziranju bosanskog prostora. Nesmetano se širilo na cijelom prostoru
Bosne i među plemstvom i običnim narodom dok nije papa u 13. stoljeću poslao
franjevce da ga suzbiju. Tako su franjevci, od osnutka franjevačke vikarije
oko 1340. godine, pa do propasti bosanske države 1463. godine (kroz 123 godine),
uspjeli da podignu 17 crkava, dobrim dijelom samostanskih (Srebrenica, Zvornik,
Crnča, Olovo, Gornja Tuzla, Donja Tuzla, Bijeljina, Koraj, Visoko, Fojnica,
Kreševo, Sutjeska, Tešanj, Modriča i još tri koje su prije osmanske vlasti
nestale: Teočak, selo Gornja Skakava kod Srebrenika i crkva sv. Nikole u selu
Čagalj kod Srebrenice). Završni čin ovog širenja katoličke crkve bio je strašni
pogrom nad pristalicama Crkve bosanske, što je u cijeloj Bosni
poduzeo kralj Stjepan Tomaš 1459. do 1461, godine, kao rezultat potpune papine
pobjede. Međutim, daljem širenju katoličkog utjecaja već su bile zaprijetile
dvije opasnosti: pojava islama i masovna imigracija vlaha/stočara.
Iako
o širenju islama postoji dovoljna bibliografija, ona, također, nije dala definitivna
objašnjenja, budući je taj proces u Bosni bio specifičan, znatno brži i obuhvatniji
nego u drugim balkanskim zemljama. Taj fenomen se, u većini radova, primarno
povezivao sa nestajanjem Crkve bosanske,
budući se vremenski podudarao sa počecima širenja islama. Zapravo, uzroci
takvog širenja islama nalazili su se najviše u političkim, društvenim i ekonomskim
prilikama prije Osmanlija, kao i u taktici koju su Osmanlije ovdje primjenjivali,
u njihovom prvobitnom mirenju sa mnogim zatečenim ustanovama, te u preuzimanju
u svoje redove kršćanskih sitnih spahija i druge vojske koji im se nisu sa
oružjem suprotstavljali.
Razni
motivi i razlozi koji su djelovali u specifičnom širenju islama mogu se svesti
na tri osnovne komponente: a) haotične
političke i opće društvene prilike
koje su Osmani zatekli, b) ekonomske i druge olakšice, kao opće ukidanje kmetskog
statusa, te oslobađanje od harača, koje su na osnovu šeriatskih i kanunskih
propisa dobijali novi muslimani i c) nezadovoljstvo i otpor pristalica Crkve bosanske prema kršćanskoj ortodoksiji
u koju su formalno i silom bili utjerani i koji je otpor prikriveno trajao
sve do dolaska osmanske vlasti.
Sve
šire prihvatanje islama bilo je posebno u vezi sa razvitkom gradova, upravo
su to dva procesa usko povezana, jedno drugo je uslovljavalo. Zna se da su
Osmanlije zatekli u Bosni relativno sitna gradska naselja, nazivana prema
madžarskom “varošima”, razvijana uglavnom na bazi rudarske privrede i formirana
redovito kao podgrađa srednjovjekovnih tvrđava. Razvitak osmanskog grada predstavljao
je ili nastavak na urbano stanje zatečenih varoši ili su formirani na drugim
mjestima novi gradovi, zavisno od novih privrednih, komunikacionih, strategijskih
i drugih uvjeta. Ukoliko je zatečena varoš imala jaču ekonomsku bazu (rudnik),
ili kršćansku kulturnu ustanovu, ili najčešće obadvoje, utoliko je preobražaj
varoši u grad osmanskog tipa tekao sporije. Takvi gradovi se ni tokom cijelog
osmanskog perioda nisu razvili u značajnije kasabe (Fojnica, Srebrenica, Kreševo,
Olovo i drugi). Međutim, nanovo podizani gradovi na mjestima sitnih trgova
i seoskih naselja, razlikovali su se od prvih svojim bržim razvitkom i od
početka gotovo monolitnim muslimanskim stanovništvom. Takvi gradovi su bili
obično sjedišta sandžakbegova, kao: Sarajevo, Banja Luka i Travnik u Bosanskom
sandžaku, Mostar i Taslidža (Pljevlja) u Hercegovačkom i Livno u Kliškom sandžaku.
Taj administrativni momenat, sjedište sandžak-bega, najviše je utjecao na
brz urbani, privredni i kulturni razvitak, pa su stoga navedeni gradovi i
predstavljali najrazvijenije gradove u Bosanskom ejaletu. Zapravo, najveća
tekovina koju su nam Osmanlije ostavili jesu navedeni gradovi.
Treba
istaknuti da je najrazvijenija varoš koju su Osmanlije zatekli bila upravo
Fojnica, rudnik srebra i trg u centralnoj Bosni, u kojoj je 1468. godine bilo
popisano svega 329 kršćanskih kuća poreskih obveznika, kao i tri franjevca
u samostanu. Međutim, te iste godine je maleno naselje, zvano Utorkovište (Salipazar-i po pazaru u utorak),
iz kojeg će se razviti današnje Sarajevo, imalo svega 75 kuća poreskih obveznika,
od kojih samo 5 muslimanskih. Međutim, do početka XVII stoljeća, Sarajevo
se, kao predestinirani centar Bosanskog ejaleta, bilo razvilo u veliki grad
sa 93 mahale, od kojih 91 muslimanska i 2 kršćanske, sa ukupno 4.220 kuća,
od kojih 144 kršćanske kuće.
Sada
su, međutim, suprotstavljena dva kulturna utjecaja, sa istoka i zapada. Kako
su se sve ranije navedene crkve nalazile u urbanim naseljima i, kako je i
islam bio urbana kategorija, crkve su bile na udaru. Za neke slučajeve u osmanskim
izvorima nalazimo karakteristične zabilješke, kao za zvorničku crkvu sv. Marije,
koja se, usljed rapidnog širenja islama, našla u okruženju, bez sljedbenika,
pa su franjevci oko 1538. godine prodali svoj mlin tvrđavskom dizdaru Evlija-agi
i odselili u Gornju Tuzlu, u samostan istog imena. Napuštena crkva je kasnije
pretvorena u skromnu muslimansku bogomolju, nazvanu u izvorima mesdžid
od crkve (kilise mescidi). Iako je sultan Mehmed II Fatih svojom ahdnamom,
izdatom u Milodražu kod Fojnice, maja mjeseca 1463. godine, zagarantovao franjevcima
slobodu vjere i lične slobode, kasnijim zakonskim propisima bilo je konzervirano
zatečeno stanje u kulturi. Po tom zakonu iz 1516. godine crkve se nisu mogle
podizati tamo gdje ranije nisu postojale, a eventualne restauracije morale
su zadržati pvobitno stanje. Kako je fojnička crkva bila bez dozvole znatno
proširena, bila je 1521. godine porušena, pa je tek ponovnom izgradnjom prema
zakonu usklađena. Sa pooštrenom primjenom tih zakona za vrijeme sultana Sulejmana
I (1520-1566) slično se dogodilo i sa crkvama u Kreševu, Sutjesci, Visokom
i Konjicu. Osmanlije su, naime, priznavali i štitili zatečeno stanje, ali
su također željeli razviti svoje gradove, centre svoje vlasti i kulture.
Nije
se moguće ovdje osvrtati na tok ovog procesa po pojedinim sandžacima, ali
ću pružiti neke karakteristične podatke za najprostraniji, Bosanski sandžak,
kao i neke podatke za Hercegovinu. Prema detaljnom osmanskom popisu iz 1604.
godine, u Bosanskom sandžaku sumirano je svo stanovništvo, seosko i gradsko,
da bi se utvrdila konfesionalna struktura. Iznenađuje činjenica u kojoj mjeri
se do te godine u tome sandžaku bio proširio islam. Od ukupno 64.721 kuče,
na muslimane je otpadalo 45.941 kuća sa 4.979 neoženjenih, sposobnih članova
(potencijalne kuće), dok je na kršćane (katolici i pravoslavni ukupno) otpadalo
18.891 kuća. Iz toga izlazi da su muslimani procentualno bili zastupljeni
sa 71%, a kršćani ukupno sa 29%. Zatim, od tog ukupnog broja muslimana (45.941),
na gradsko stanovništvo je otpadalo 21%, a na zemljoradničku raju 79%, to
jest 1/4 na gradsko, a 3/4 na zemljoradničko stanovništvo.
Iako
je Hercegovinu prije osmanskog perioda pretežno naseljavalo ratarsko stanovništvo,
osmanska vlast protežira zatečene vlahe, to jest stočare pravoslavne vjere
i dalje ih naseljava. Tako su sjeveroistoèni dijelovi tog prostora,
to jest Prijepolje i okolina, bili pretežno pod utjecajem pravoslavne crkve,
dok je u sjevernom i centralnom dijelu pretežan utjecaj imala Crkva bosanska, sa malim enklavama pravoslavlja
i katoličanstva. To su nahije: Soko, Bistrica, Duboštica, Osanica, Zagorje,
Goražde, Pribud, Nevesinje, Konac Polje, Neretva, Blagaj, Viduška, Ljubinje,
Kukanj, Pljevlja i Mostar. Zapadni dio, to jest makarsko područje, bilo je
pod utjecajem katoličke crkve i bosanske crkve. Zatim, najistočniji dijelovi
Hercegovačkog sandžaka (nahije: Popovo, Bobani, Trebinje i Gacko, što je dugo
predstavljalo pravo migraciono područje i vrlo slabo naseljeno) bilo je pravo
vlaško područje. Tako je u svim nahijama istočne Hercegovine, sve do kraja
XVI stoljeća bio naseljen vrlo mali broj ratarskog stanovništva, sve samo
vlasi.
Što
se tiče širenja islama u Hercegovini, taj proces je u nabrojanim nahijama
sjevernog i centralnog dijela tekao permanentno. Iako su vlasi u odnosu na
zemljoradnike u znatno manjem broju prihvatali islam, razvitak muslimanskih
gradova na ovom prostoru odnio je prevagu pa je ukupan procenat konfesionalne
strukture, prema izračunavanju, početkom XVII stoljeća iznosio ovako: muslimani
83%, a svi drugi 17%.
Prekretnicu
u izmjeni dva kršćanska kulturna utjecaja, jednog sa zapada, drugog sa istoka,
predstavljao je upravo dolazak osmanske vlasti, koja u Bosni nije zatekla
naseljene vlahe, izuzimajući Hercegovinu i Sandžak. To stanovništvo odvajkada
je strogo razlikovano od zemljoradnika. Osmanlije su mu pridavali veliki značaj,
budući su u početku, u razmaku od 12 godina, izdali o vlasima tri zakona:
za Hercegovinu 1477, za Zemlju Pavlovića 1485. i za vlahe maglajskog područja
1489. godine. Prvo njihovo prisustvo
zabilježeno je u Sjenici 1455, to jest skupina od 185 domaćinstava, dok su
u Bosni prvi puta popisani u Zemlji Pavlovića (Podromanija) 1468. godine,
skupina od 448 domaćinstava.
Sa
strategijskog stanovišta vlasi su usmjeravani u novoosvojena područja koja
su čuvali, a razni vlaški povlašteni redovi, kao martolosi, vojnuci, derbedžije
i drugi činili su poluvojničku organizaciju, uklopljenu u osmanski vojni sistem.
Može
se reći da se, prema osmanskim popisima, ni jedan proces ne može tako kontinuirano
pratiti kao što je to imigracija u Bosnu ovog pravoslavnog stanovništva. Iz
Zemlje Pavlovića vlasi se pomjeraju u maglajsko područje (1489), gdje su od
te nahije formirane tri nove, isključivo vlaške nahije: Trebetin, Usora i
Ozren. Naseljavaju također nahije Tešanj, Zvornik, Derventu i područje Banovića,
a u sjeveroistočnoj Bosni veliki prostor, počevši od Drine do grada Teočaka,
a odatle preko planine Majevice do gradova Srebrenika i Sokola, što obuhvata
11 nahija (Šubin, Kušlat, Zvornik, Spreča, Sapna, Teočak, Završ, Visori, Jasenica,
Smoluća i Soko). Štaviše, Osmanlije prihvataju vlaške knezove, starješine
knežina, za svoje sitne spahije, kojih je sredinom XVI stoljeća evidentirano
cca 50 knezova timarlija. Poslije pada takozvane Jajačke banovine, 1528. godine,
knežine se šire na cijelom prostoru između rijeka Drine, Bosne i Save. Zatim
od rijeka Ukrine i Vrbasa prema zapadu sve do Bihaćke krajine, to stanovništvo
je do početka XVII stoljeća bilo popunilo sve slobodne i prorijeđene prostore.
Ovo
stanovništvo, kako se zna, bilo je pravoslavne vjere. Nakon navedenih imigracija
pravoslavni manastiri podizani su uglavnom kroz jedno stoljeće, od sredine
XVI do sredine XVII stoljeća. Zna se za devet takvih manastira, podizanih
redovito u zabitim područjima. Za njihovo podizanje nisu postojala nikakva
ograničenja, budući da su sami Osmanlije usmjeravali tu imigraciju. Prvi manastir
je Papraća, u zvorničkom području, iz 1551, godine. Te manastire naučno je
obradio prof. Milenko Filipović, sam ili u zajednici sa Đokom Mazalićem, manastire:
Paparaća, Tamna, Ozren, Lomnica, zatim Vozuća i Udrim ili Gostović. Samo dvije
pravoslavne ustanove potječu iz srednjeg vijeka, to su crkva u Trebinju i
u okolini Trebinja manastir Tvrdoš (vidjeti priloženu kartu!).
Naseljavanje ovog stanovništva u Bosni nije samo predstavljalo mijenjanje konfesionalno-etničke strukture, nego mnogo više, značilo je širenje ukupnog jednog novog kulturnog utjecaja. Međutim, o ovom značajnom historijskom događanju u svoj njegovoj kompleksnosti, nije u dosadašnjoj našoj historiografiji poklonjena dovoljna pažnja.
[1] Predavanje pod ovim naslovom prof. dr. Adem Handžić održao je 10. 10. 1997. godine u dershani Osman-kapetanove medrese u Gračanici, učestvujući na tribini koja je organizovana u okviru programa obilježavanja završetka radova na izgradnji munare i obnovi Bijele Ahmet-pašine džamije u Gračanici. Opširniji rad na ovu temu prof. dr. Adem Hanžić objavio je u časopisu “Prilozi za orijentalnu filologiju” Orijentalnog instituta u Sarajevu, sv. 42–43/1992-93. str. 120-152. Uz taj rad, međutim, nije publikovana odgovarajuća historijska karta koju kao važan vizuelni dokument uz odobrenje autora objavljujemo na kraju ovog priloga.