mr. Vedad SPAHIC

Memoari Muhameda Seida Mašica – egzistencijalna i literarna cijena nonkonformizma

Memoirs of Muhamed Seid Mašic – existentijal and literarature cost non-conformism

• A zašto vi, ljudi, ne možete uzeti stvari onakvima kakve jesu?
• Na koje to ljude mislite?
• Na mudronje. Intelektualce. Vi uvijek pokušavate pronaci skrivena znacenja stvari. Cemu to? Cigareta je cigareta. Komad svile je komad svile. Zašto tražiti više od toga?
• Kad ih prikažemo, stvari poprimaju dodatna znacenja – rece Robyn. – Znakovi nikad nisu bezazleni. To nas uci semiotika.
• Semi… što?

(David Lodge, Krasan posao)

Sudbina memoarskog pripovijedanja u bosanskohercegovackoj književnosti vrlo je znakovita. Kontinuirajuci se na bogatu ljetopisnu baštinu, memoari su u pocecima formiranja naše novije književnosti bili jedan od dominantnijih žanrova. Modernizam ce ih, zajedno sa ostalim nefikcionalnim žanrovima, potisnuti u tzv. rubna podrucja literature, da bi, u doba socijalisticke Jugoslavije, kao jedno od notornih obilježja diskursa, doživjeli neobicnu, vještacku renesansu. Povjerena im je bremenita društvena zadaca da zvanicnu historiju komunistickog pokreta, narodnooslobodilacke borbe i prijelomnih dogadanja socijalisticke izrgadnje navodno "prizemljuju, ocovjecuju, svode na ljudski faktor, na ljudsku dimenziju" . Tog ozbiljnog posla mogli su se poduhvatiti, dakako, samo pravovjerni tvorci historije. Nisu omahnuli. Izbor tekstova u ediciji "Savremena književnost naroda i narodnosti BiH" (Memoari, priredili Vojislav Maksimovic i Risto Trifkovic, Sarajevo 1984./85.) bezmalo iznuduje pitanje – da li se u Bosni i Hercegovini, nakon Drugog svjetskog rata, pisanjem memoara bavio iko osim partizanskih prvoboraca. Društvena zadaca memoarske književnosti rezultirala je krajnje reduciranim "stanjem žanra", koje autor predgovora za receni izbor eufemisticki i oprezno oslikava kao "nedovoljnu razudenost sadržaja u sjecanjima na minule dane, deficit tzv. cistih autobiografskih ispovijedi, solilokvija o smislu života kad se iz vlastitog Ja promišlja o covjecnosti, prolaznosti i sl." . Prvorazredni ideološki podrazumijevao je drugorazredan književni znacaj memoaristike, pa je, mirnije savjesti radi, stvar i u "znanstvenom" smislu trebalo staviti na svoje mjesto – pojasniti zašto je sudbina memoara da na stratifikacijskoj vertikali žanrova vazda ostaju u predvorju tzv. lijepe književnosti. Na tome je, privatno i sam duboko zaniteresiran za predmetnu problematiku, uznastojao Ivo Andric, ponudivši u datom, pro domo i pro foro externo najpogodnijem trenutku (1945.) volšebnu formulu – memoari su neprocjenjivo znacajni, ali samo kao tzv. književna grada, vrelo sirovih motiva koje potom pravi pisci u svojim književnim djelima umjetnicki obraduju. "Nije pitanje kolika je ni kakva je apsolutna književna vrednost tih zapisa. (...) Oni imaju veliku važnost za književni rad i sadašnjih i buducih naraštaja; kad nisu književni obrasci od vrednosti, oni su dragocen materijal za buduce književnike" . I doista, sve do Selimovicevih Sjecanja (1976.), bosanskohercegovacka memoaristika iscrpljivala se u apologijskom podupiranju zvanicne historijske istine. Danas, pak, svjedoci smo nove otužne renesanse žanra, epidemije bezbrojnih, atomiziranih, na traci bulevarskog senzacionalizma bjesomucno fabrikovanih “istina” o nedavnim ratnim zbivanjima. Medu piscima memoara i autobiografija i dalje je najmanje pisaca, premda u svjetskim relacijama, kako produkcijski tako i po kriticko-teorijskom zanimanju, nefikcionalna proza zadnjih petnaestak godina predstavlja jednu od najvitalnijih književnih area. Valjda se ta vrsta ostavljanja tragova o sebi medu ljudima od književnog dara i zanata ovdje još uvijek smatra potcijenjenim, k tome nepreporucljivim i opasnim poslom, pa se na nj odlucuju samo oni kojima je u golemoj životnoj nevolji još samo to preostalo. Negdje na toj tacki skiciozne deskripcije statusa i dosega bosanskohercegovacke memoaristike stoji i dio razloga našeg kritickog interesa za neobjavljenu knjigu memoara Muhameda Seida Mašica , baš kao što bi se dalo pretpostaviti da isti razlozi, uz one privatne, porodicne i komšijske, iako (se misli da) živimo u vremenu slobode govora, potomke rahmetli Mašica drže u uvjerenju da još nije cas za njeno integralno publikovanje.
U posljednjih desetak godina, kao nalicje bivše oficijelne istine, pojavio se niz martirioloških i revanšistickih ispovijesti stradalnika komunistickog režima, no, usudicemo se kazati, nijedna nije tako dosljedna u obracunu sa mašinerijom zla kao što su Mašicevi memoari. Nijedno od tih mucenickih svjedocenja, možda zahvaljujuci samoj dogadajnosti (nikom je Bog ne dao!), ne ukljucuje i bespoštednu osudu vlastite porodice, pojedinaca iz neposredne radne i životne sredine, poimence spomenutih i danas živih ljudi, tako da rijetke privilegirane citaoce rukopisa nije teško pridobiti razumijevanju spram zazora od javnosti Muhamedovog sina dr. Izeta Mašica, koji raspolaže ocevom rukopisnom zaostavštinom. Opisujuci tipican recipijentski odnos prema ovom tipu nefikcionalne proze jedan, od vodecih teoreticara autobiografije Philippe Lejeune ukazuje na strastvenu pozvanost umišljenih ili predmetno informiranih citatelja da prave svoj red, uspostavljaju vlastiti režim istine. Kakav bi "red" u ovom slucaju napravili prozvani i pogodeni, da se samo zamisliti. Bizarnost situacije nastanjuje se i u nelagodi koju potpisniku ovoga rada stvara osjecaj da i sam doprinosi mistifikaciji, što se na izvjestan nacin vec nadvila oko Mašicevih memoara, ma koliko se naš pristup ogranicavao na istraživanje imanentnih kvaliteta teksta, bez upuštanja u pitanja referentnosti. Unutar književnoznanstvene paradigme, bavljenje problemom referentnosti autobiografije vodilo je, dapace, spoznaji njene neprikladnosti za ispovjedne projekte. Autobiografsko pisanje, tvrdi Paul John Eakin, "funkcionira kao obrambeni mehanizam, ne otkriva nikakvu tajnu, nego je stvara" , a Georges Gusdorf "draž autobiografskog nacela" i prepoznaje u paradoksu po kome "ono dopušta svom autoru da piše o bilo cemu osim o samom sebi" . Literarnost autobiografskog diskursa dobrim dijelom i pociva u osobenom modusu fikcionalizacije, koja se ostvaruje vrlo dosljednom selekcijom raspoloživih cinjenica . Pokazat ce se da su upravo Mašiceva svjedocenja, snažno orijentirana ka standardno pojmljenoj sferi privatnosti, krajnje rigorozna u izbjegavanju introspektivnih samopropitivanja i govora o intimnim pojedinostima, koje se ne uklapaju u zamišljeni koncept sebe kao autobiografskog lika, lika koji teoreticari autobiografije oznacuju terimnom Ja-za-druge . Autorova ideološka polazišta u ovom slucaju prazne intimitet od personalnosti, da bi ostavila slobodan prostor za iskazivanje univrezalnog; Mašic se nikada ne zadržava na unutarnjim stanjima koja bi ga cinila jedinstvenim (rijetke samorefleksije svode se, uglavnom, na repeticiju aksiomatskih opcenitosti), takvim ga cini sam sadržaj životne dogadajnosti. Po srijedi je, dakle, neraskidivi spoj logike žanra, ideoloških i psiholoških stereotipa: "Književni zakoni i ljudsko odbijanje da se predstavi u svojoj pojedinacnoj nagosti kombiniraju se kako bi prevarili ocekivanja citatelja koji se nada da ce u autobiografijama naci objave o pravom idenitetu ljudi" . Nice bi rekao: "Niko nije sebi straniji od njega samog". Ili, u manje radikalnoj varijanti, “autobiografija je uvek apokrif nemoguce autobiografije kao takve. (…), ona je odgovor na nepostojeci tekst stvarne, idealne, apsolutne autobiografije, koju pisac svagda ima na umu” , a nikad je ne materijalizira. Pred ogledalom vlastitog života pojavljuje se lice “nemoguceg Narcisa”. Pa ako ne postoji diskurs, imun od raskola empirijskog autora i govornika oznacenog sa “Ja”, onda su slucajevi kada se oni podudaraju tim veci analiticki izazov. Preoblikovana istina života autenticna je istina teksta. Više nego dovoljno da se memoarima ne bavimo kao gradom, vec kao književnošcu.
Povijest nevolja Muhameda Mašica (Gracanica, 1913.– 1978.) obuhvata period od tridesetih godina prošlog stoljeca do smrti. U prvim poglavljima, kroz životne situacije prohodi se ovlaš, više iz potrebe da se obezbijedi stvarnosna podloga za opširno razvijanje pišceva ideološkog svjetonazora i pogleda na aktuelna pitanja regionalne globalne svjetske politike. Taj smjer dotematizacije nije rijetkost u memoarskoj literaturi , dapace, opce je mjesto onih literariziranih životnih prica u kojima autorov ideološki profil sudbinski odreduje njihov sadržaj. Kao žanrovsko-strukturna nužnost funkcionira dobro sve dok je ne preopterete repetitivna dociranja opcih mjesta, didakticko-persuasivna retorika hodžinskog dersa, propedeuticke simplifikacije i amaterske naturalizacije teorijski kompleksnih teologema i filozofema.
Formiranje ideološkog obzora pripovjednog subjekta odvija se unutar mehanizma obrnute mimeze. Stavovi i postupci junaka u tom modelu karakterizacije posljedica su usvajanja literarnih/teorijskih iskustava i paradigmi, neprimjerenih datom socio-kulturnom kontekstu. Gledanje na život ocima literature i nastojanje da se živi “kao u literaturi” unaprijed ih cini vitezovima izgubljene stvari (Don Kihot, Ema Bovari, mladi Dositej Obradovic …). Njihove price o ulasku u svijet literature zadivljujuce su slicne i predstavljaju jedan od kanonskih obrazaca romaneskne tematologije:

“Kod urednika sam zatekao radni sto preplavljen arapskim novinama i casopisima koje je taj sedmicnik dobijao u zamjenu, a medu ovima bijaše i popularna kairska revija “El-musavver” (“Ilustracije”), koja izlazi i danas. Poceo sam po njoj razgledati slike i po kratkom opisu ispod njih odgonetati šta one predstavljaju, a urednik, videci da me to vrlo interesuje, dade mi par brojeva tih ilustracija i po jedan primjerak druge arapske štampe. (…) Rijec po rijec, redak po redak, odlomak po odlomak i clanak po clanak, ja sam, za kratko vrijeme, postao sposoban površno citati i površno razumijevati svaki tekst koji mi dode pod ruku. Sve cešce sam svracao u redakciju i snabdijevao se novim štivom. (…) Zašto sam se pretplatio baš na saudijski “Ummul-Kura”…? (…) …tematika i smjer toga lista bijahu ortodoksno-islamski, što je pobudilo moje interesovanje za vehhabijski selefijjetski vjerski pokret vracanja na prvotnu liniju, koji je osnovao Muhammed ibn Abdul-Vehhab, ucenjak iz Dir’ijje…”

Kao mlad covjek Mašic se, dakle, posredstvom arapske periodike oduševljava vehabistickom doktrinom, usvajajuci koju otežava sebi proces akulturacije unutar sredine ciju kulturalnu praksu obilježavaju duboko ukorijenjeni, obicajno institucionalizirani oblici pucko-folklornog vjerskog ispoljavanja. U sudaru dvaju koncepata - teorijski “procišcenog” i ovdašnjeg “pripitomljenog” islama - prepoznajemo ishodišnu tacku svih potonjih konflikata sa okruženjem. Suština zapleta uvijek ostaje ista, bez obzira na karakter vlasti i njen ideološki background. Dapace, po drevnom pravilu, unutar novog režima adaptirani elementi starog najsuroviji su protagonisti obracuna s njegovim “nepopravljivim ostacima”. “Umjesto da ljude shvatamo iz njihovih ideja i ideologija”, predlaže Bernd Neumann, “treba ideje i ideologije razumijevati na temelju razumijevanja pojedinaca.” Ljudsko društvo, kakvo god da jest, konstituira se na temelju propozicija, cije uvažavanje se namece svakom od njegovih clanova; onaj ko ne igra igru izlaže se disciplinirajucem djelovanju represivnih mehanizama koji sankcioniraju potrebu pojedinca za nonkonformizmom. Prostor slobode vlastitog mišljenja Mašic vec u ranoj mladosti ispunjava nenaturaliziranim i krajnje rizicnim sadržajima – osporavajuci sistem obicajnosti, on udara na samo reprodukcijsko jezgro moci bošnjacke uleme, koja upravo, zahvaljujuci tom sistemu, upravlja i manipulira masama. No, odbaci li se marksisticka simplifikacija da su vladajuce ideje svake epohe ideje vladajuce klase, pokazat ce se da snaga opstojnosti sistema leži u kolektivnoj imaginaciji naroda koja sistem sama proizvodi i njime se hrani; knjiška racionalnost ustupa pred rezistentnim iracionalnostima, upisanim u cvorišta kulturalnog identiteta. Bez te komponente ne funkcionira nijedna kultura (neki je smatraju uvjetom samoodrživosti kulture, npr. Althusserov neomarksizam, koji ideologiju vidi kao nužnu snagu u društvenoj reprodukciji), i onaj ko sâm protiv svih želi braniti istinu koju drugi odbacuju mora ekskomunikacijom platiti cijenu svojeg nepokoravanja. Mogucnosti kompenzacije su male ili velike, kako za koga – bjelina papira i pripovijedanje koje ce “nadomjestiti” stvarnost gubitka. “Sve se plodno covjeku dešava posredstvom gubitka”, rekao bi Žak Lakan. Pogledamo li taj golemi registar odricanja, Mašic je uistinu imao šta nadoknadivati:

“Odricao sam obilježje dove svakom skupu i sastanku poput onih na Ratišu kod Gracanice, u špilji Brateljevici kod Kladnja, na Ajvatovici kod Prusca itd., nazivajuci takve skupove najobicnijim vašarima…

Odbacivao sam paljenje svijeca po grobovima, “ucenje” poglavlja Fatihe, Jasina ili citavog Kur’ana za duše umrlih, te održavanje “devra”, cetersnice i drugih molepstvija. (…) Takoder sam odbacivao podizanje turbeta, mauzoleja i svih drugih oblika nadgradnje po grobovima, ukljucujuci i betonirani ivicnjak oko groba…

Zalagao sam se za izostavljanje zajednickog tesbiha, zajednicke dove i klanjanja svih sunneta u džamijama, gdje se trebamo ograniciti na same fardove kako se ne bi otežavalo klanjanje starijim i boležljivim osobama. Sve ostalo možemo obaviti u kuci, dvorištu, njivi ili šumi, a ukoliko nam za to nedostaje vremena ili komocije, onda to ne moramo ni obavljati, niti cemo biti odgovorni za taj propust…”

Hronologijski i tematologijski raspored pripovijedne grade dva su temeljna nacela strukturacije autobiografskih tekstova. Mašic ih kombinira, stavljajuci ipak, u prvi plan tematsku orijentaciju, cime oslabljuje funkcija ekspliciranja dogadaja u liniji price, a osnažuje interpretacija na drugoj višoj razini. Selekcijom dogadaja ostvareno tematsko jedinstvo govori zapravo da nije u pitanju rekonstrukcija, vec konstrukcija vlastitog života kroz pricu. Stoga je kljucna akvizicija njene unutarnje kohezije autenticnost, a ne sveobuhvatnost i vjerodostojnost. Istina memoarskog teksta je tacna ukoliko djeluje ne na osnovu podataka, vec na osnovi zakonitosti unutarnjeg duhovnog procesa, otprilike onako kako taj proces u uvodu svoje autobiografije opisuje Lav Trocki: “Ova knjiga nije bešcutna fotografija mojega života… (…) Na ovim stranicama vodim borbu kojoj je posvecen moj život… branim se i još žešce napadam. Mislim da je to jedini nacin da moja biografija bude objektivna u jednom višem smislu, tj. da bude najadekvatniji izraz osobnosti, prilika i vremena… Otkako sam se podvrgao nužnosti da pišem o sebi, ne mogu imati nikakva razloga da prikrijem svoje simpatije i antipatije, svoje ljubavi i mržnje.” Samo ta vrsta “objektivnosti” vodi k autenticnosti, koje, na srecu, ni ovim memoarima ne manjka. Uciniti sebe autenticnim moguce je iz pozicije memoariste-stradalnika samo na uštrb vjerodostojnosti drugih. Mašicevi memoari, medutim, ne potražuju nekakvu kriticku blagonaklonost, vec samo razumijevanje temeljno drugacije konfiguracije svoga moguceg svijeta u odnosu na tekstove s punom fikcionalnom kapacitiranošcu, uprkos brojnim identicnim tehnikama kojima se oba tipa proze služe . Za razliku od romaneskne, (auto)biografska apologetika, martiriologija napose, mora stvoriti sliku svijeta u kojem su dobro i loše, istina i neistina jasni, s tacno odredenim obrisima, mora izgraditi poredak na jednostavnim moralnim i psihološkim apsolutima, a likove rasporediti na krajnjim tackama mahihejske polarnosti. (Rodena majka i sestra, npr., bivaju sprijecene u pokušaju bacanja u bunar Mašiceve djece.) Na takvim oprekama kreirana romaneskna figura protivnika bila bi neautenticna, i obrnuto, žrtva u ulozi autobiografa sa viškom razumijevanja ili sklonošcu k višedimenzionalnom portretiranju protivnika, neautenticnom bi ucinila sebe. Uprkos toj tendenciji, ne znaci da su svi likovi zatoceni u zoni ekstremnih karakterizacija, naprosto iz razloga što se životni sadržaji nikada ne javljaju u apsolutnim kategorijama, pa ni pripovjedni subjekt, ma koliko frustriran, ne može u potpunosti savladati gravitaciju empirijskog realiteta, u kome caruju prosjek i kompromis. Izmedu tih dviju sila privlacenja, kompleksnije figure protivnika u Mašica se najcešce javljaju kao likovi palih andela. Cvrstina njihovih principa popušta pod pritiskom okruženja, tako da su na koncu primorani zauzeti upražnjeno mjesto u predodredenoj raspodjeli uloga. Ta je vrsta stabilizacije najizrazitija u slucaju direktora Dimitrija Nedica:

“Slušajuci kako se o meni svašta brblja po sastancima i sjednicama, a videci da sam predan i solidan u radu, on mi jednom rece: 'Mene se ne tice šta ko o tebi misli i govori; za mene je mjerilo tvoj rad – da sve što ti se povjeri uradiš ispravno i na vrijeme; ti samo nastavi svoj posao bez brige …' On je tako rezonirao i govorio, oslanjajuci se na svoj autoritet clana partijskog komiteta, sve do casa kad su ga ubijedili i obradili da me ne smije više zadržati u preduzecu.”

Samo u jednom slucaju figura protivnika ne deklinira se u lik progonitelja. Prilikom posljednjeg hapšenja, Mašica (1972.) ispituje i na kraju oslobada sudija Bedrudin Kamber, korektan i cjepidlacan istražitelj koji u liberalnijem politickom ozracju sedamdesetih zna koristiti osvojeni prostor profesionalne autonomije. Proces liberalizacije, medutim, još nije zahvatio provinciju. Nakon tog zadnjeg puštanja iz zatvora, Gracanica se za Mašica pretvara u kolektivnu figuru protivnika. Definitivno stigmatiziran kao “unutrašnji neprijatelj, sumnjivac koga ce zgrabiti za vrat cim nešto šušne”, on postaje “opasnost” za obicne ljude koji se plaše svakog kontakta s njim. Paradoks je u tome što najvišu cijenu svoga nonkonformizma, neprestano se nadajuci solidarnosti i rešpektu od malih ljudi, mora platiti kada su mu baš oni okrenuli leda. Premda stalno na pragu da to ucini, on se ne može suociti sa gorkim saznanjem kako je cijela igra zapravo i njihova igra. Bila bi time skršena posljednja utjeha i abortiran kompenzacijsko-katarzicki smisao pisanog svjedocenja kao nacina da pošiljalac i njegova poruka odgodeno trijumfuju plebiscitarnim zasluženim priznanjem. Uputiti eksplicitnu generalnu osudu cjelokupnom svome okruženju znacilo bi presuditi sebi i zabiti cavao u lijes transcendentnom smislu deziderabilnog iskupljenja i poravnanja ovozemaljskih nepravdi. U kriticnom momentu stoga se uvijek aktivira mehanizam koji rekuperira samozaštitnu iluziju: “Tako me, konacno, osudila ta staljinisticka politika, ali ne i životna sredina koja me i danas poštuje kao i prije.” (?!?), što je posve kontradiktorno zakljucku koji ce uslijediti nekoliko stranica kasnije: “Meni je sve jasno, ali bi trebalo razjasniti i širokoj publici.” Kome? Kojoj publici? Toj gracanickoj caršiji koju je sam oslikao najcrnjim tonovima. Diskurs koji se sada nudi u obliku autobiografskog teksta vec je samim životom bio upucen na isto odredište kamo se ponovo šalje, i opet nece stici. Jer šta ocekivati od tog malog obicnog covjeka, zarobljenog svojim prirucnim mudrostima: veži konja gdje ti aga kaže; koga je moliti nije ga srditi; ne može se šukavi bosti s rogatim; ne može se plivatu uz vodu; okreci se kako vjetar puše itd.? “Bolna tragika neopravdano progonjenih i zapostavljenih lica”, priznaje sam Mašic, “je baš u tome što se niko ne usuduje prekinuti lanac njihovog sumnjicenja, izoliranja i stezanja.” Konacni efekat utoliko je suprotan pišcevoj intenciji. Apelativnost je ove knjige sadržana ponajprije u osudi kolektivne malogradanske svijesti pa tek onda u svemu ostalom. Mašic, dakle, traži satisfakciju kod onih koje osuduje. Umjesto satisfakcije najviše što na toj adresi može, kratkorocno i dugorocno, dobiti, opisao je u dva dirljiva susreta sa dobronamjernim sugradanima:

“Nakon povratka iz zatvora naslušao sam se raznih savjeta o tome kako treba da se ponašam pa da prestanem biti sumnjiv. Tako me neka Hafa Koric zaustavila na putu za Dom zdravlja i sugerirala mi da trebam posjecivati kafane i hotel gdje dolaze utjecajne licnosti kako bi ove mogle da me upoznaju. Odvratio sam joj da ja nisam kafanski covjek i da nemam sredstava za hotelske provode, a kogod misli da je posjeta kafani i hotelu uvjet za moju ispravnost u ocima drugih, ja mu otvoreno kažem da je glup. Rukib Prohic me, na putu s posla kuci, zaustavio da mi cestita izlazak iz zatvora i savjetovao mi da se okanim svega, a kad sam ga upitao šta misli pod tim 'svega' on mi nije umio objasniti, a ja sam mu odvratio da se ja nemam cega okaniti, vec da bi se trebali okaniti mene oni koji me stalno bespravno sumnjice.”

Covjek se poznaje onoliko koliko poznaje svijet od koga preza. Granica tog poznanstva ujedno je linija oblikovanja osobnog identiteta kao autobiografskog modela za javnost (Ja-za-druge). U ovom slucaju imamo posla sa martiriološkim Ja (indikativno je u tom smislu naslovljavanje poglavlja kao “slucajeva”, tj. samo onih dogadaja i doživljaja iz života koji kao tematski niz srodnih epizodnih zapleta mogu sazdati pretpostavljeni model), ciji životni luk u prici obuhvata predratno i ratno “sakupljanje poena”, te poratno surovo ispostavljanje racuna, s tek pojedinim ali funkcionalnim izuzecima, kakva je, primjerice, kratka romanticna epizoda tokom službovanja u živopisnom Cajnicu. Cajnicka pastorala zbiva se u predvecerje rata i to bjehu, možda, posljednji istinski sretni trenuci Mašicevog života, ili se takvima cine iz perspektive svega što ce potom uslijediti. Što se više od njega vremenski udaljavao, sjaj sjecanja na Cajnice postajao je sve blještaviji. Možda i nesvjesno, a s punim kompozicijskim opravdanjem Mašic narušava hronološki poredak autodijegeticke naracije vracajuci se toj epizodi nakon što je vec izložio svoj ratni itinerer, e da bi se na taj nacin u cajnickoj idili još snažnije kontrastno ozrcalio sav životni pakao što ce uslijediti, i, k tome, razvidnim ucinio fenomen tzv. trostrukog prezenta autobiografskog teksta, u cijoj je prirodi da simultanizira dogadaj koji bilježi, dogadaje koji slijede i dogadaj bilježenja. Negdašnje i aktuelno medusobno se pozivaju i prepoznaju, dijalekticki stapaju u znacenju. Uspostavljajuci odnose medu prošlim dogadajima, Mašicevo sjecanje organizira materiju njegove sadašnjosti. Premda opisuje eksterijere, živopisni cajnicki predjeli su unutarnja pejsažna oaza napacene duše. Autobiografa, vec smo konstatirali, doslovno “unutarnji” sadržaji rijetko zanimaju. Zapravo, “mehanizam autobiografije radi na pounutrenju vanjskog. (…) Sjecanje je modus koji poništava i vremensku i prostornu os. Sve je sada samo u duši” .

Stanje pripovjednog subjekta u momentu pisanja na osoben nacin upisano je i u kazivanje o potencijalno kompromitabilnim dogadajima. Za primjer uzimamo Mašicev ratni susret sa Avdagom Hasicem, kontrovreznim ustaškim zapovjednikom Kladnja. Kao i dosad, necemo se upuštati u vjerodostojnost navoda. Zanima nas nacin na koji se cas i kontekst pisanja ogledaju u formi iskaza, konotacije koje njihov medusobni preplet proizvodi, unatoc namjeri autora da osigura doslovno i denotativno, to-je-to znacenje. Mašicevi memoari, to je u ovom slucaju prvorazredno važno, pisani su pod sjenom stalne opasnosti od hapšenja. Obilježen kao unutrašnji neprijatelj i dežurni krivac, on uvijek ima na umu nepriliku da tekst posluži kao kompromitujuci materijal u slucaju istrage. Svjesno ili nesvjesno nastoji, medutim, preokrenuti situaciju u svoju korist i pisano svjedocenje pretvoriti u potencijalni argument vlastite odbrane. Izravno priopcavani “osiguraci” po površini, u boljim slucajevima ironijski, o cemu ce posebno biti rijeci. Literarnije su one manje eksplicitne apologije, ciji diskurs odbija kompleksnost višeznacja na razini pisanja, ali se taj pluralitet, izlucen kontekstualnom semiotizacijom, vraca u setu nepredvidenih konotacija. Epizoda sa nekadašnjim prijateljem Avdagom Hasicem zorno egzemplificira neuspjeh teksta da sprijeci proliferaciju znacenja izvan pojedinacnih radnji koje opisuje. Narativizacija, medutim, akvirira drugu dobrobit – relativizuje sam pojam istinitosti, preobražavajuci sterilnu pouzdanost nefikcionalnog sadržaja, koji je, manje-više, nemocan da prikaže dramu samorealizacije subjekta, u nepouzdanu sugestivnost fikcionalnog višeznacja. Prica o susretu s kladanjskim bojnikom je, znakovito, sasvim kratka. Tom se dogadaju ne želi pridavati znacaj, jer bi se opširnost mogla protumaciti kao znak odredene privrženosti ozloglašenom ustaši, možda i neciste savjesti, ali se zbog vec prisutnih spocitavanja ne smije ni prešutjeti. No, upravo taj upadljivi višak brige o malicioznoj recepciji može kod iste stvoriti podozrivost, a pred književno disponiranim citaocem otvoriti prostor “zadovoljstva u tekstu”, dajuci mu šansu da popuni tzv. mjesta nedorecenosti. Orijentiri u obzoru citaoceve dosemantizacije brojni su i izdašni: “višestruki prezent” pripovjednog subjekta, specificnost situacije Avdage Hasica, covjeka koji se povlaci u nepoznato nakon što se ratna sreca okrenula na drugu stranu, simbolika mjesta susreta – hotel kod željeznicke stanice i prostorna relacija ulica – balkon, stilogena deskriptivna karakterizacija hipokoristikom “debeljko”, sadržaj razgovora, balansiranje u nastojanju da se ne prešuti ono što autor smatra Hasicevom ratnom zaslugom, sugestija vlastite nevinosti kroz isticanje bezinteresne “izletnicke” ljubavi prema prirodi nasuprot Avdaginom lovackom pedigreu itd.:

“Tih dana mi se desilo još nešto za što su zlobnici pokušavali da zakvace, kako bi odvratili pažnju od svojih grijeha. Naime, jednog dana sam prošao pokraj “Rifatovog hotela” pred željeznickom stanicom, sa cijeg me je balkona pozdravio neki debeljko, ustaški odjeven i s mašinskim pištoljem o bedrima, u kojem sam debeljku prepoznao nekadašnjeg prijatelja Avdagu Hasica iz Kladnja koji je godinama vodio odbranu tog izolovanog uporišta od nasrtaja bandi cetnickog “vojvode” Jezdimira Dangica. Ne opravdavam ja nicim toga predratnog ahbaba, inace strastvenog lovca koji me cesto zaticao na izletu u kladanjske šume i stijene; znam da su i njegovi ljudi svašta radili u ratu, ali ja s njim nisam prozborio ništa osim konvencionalnih pitanja za naše i naših porodica zdravlje i to na relaciji ulica – balkon, jer niti me on pozivao gore k sebi, niti sam ja želio da mu pristupim. Valjda je uocio da shvacam njegov položaj: povlacenje u nepoznato.”

Lahko nam se može uciniti da perceptivna slijepa mrlja, identifikovana u odnosu prema vlastitoj ideologiji (svoju praksu on smatra politicki neutralnom) i prema neangažiranom okolišu – susjedima i obicnim malim ljudima – zasjenjuje i Mašicevu opservaciju suštine politickog sistema tzv. socijalistickog samoupravljanja, o kome se vrlo afirmativno izražava, proglašavajuci “mangupe u sistemu” krivcima za njegovo nefunkcionisanje. Ta je vrsta personalizacije, medutim, notorni primjer samozaštitnog osiguraca enkodiranog za slucaj da isljednici preuzmu ulogu “recenzenata” rukopisa. Danas, pak, takve pasaže doživljujemo kao ironiju ili neku vrstu ezopovske intendirane dvosmislenosti. Samo u tom kljucu ima mjesta za apsurdnu situaciju da covjek, koji je kontinuirano zlostavljan i progonjen, preživjevši najužasnije torture komunistickih kazamata, postavlja pitanja: “A gdje je radnicko samoupravljanje? Kako ga je direktor smio zgaziti i zar za njega Zbor radnika i njegova odluka ništa ne znace?” Mašic, tobože, “amnestira” sistem u kome je njegova sudbina zavisila od pojedinaca, kakav je izvjesni Drago Radmanovic, npr.:

“Eto, šta mi je sve priredio taj fabrikant lažnih hodžinskih izjava, staljinista i šovinista, pomocu svojih zamki. On je taj što je, predajuci me isljednicima Centralne UDBE za BiH, preporucio ovima i postupak koji ce prema meni primjenjivati u istrazi a, vrlo vjarovatno, on je i taj što je predložio na koliko cu godina biti osuden, odnosno zadržan na popravnim mjerama.”

Bosanski ce citalac još pocekati susret s Mašicevim memoarima. Privilegirani da ih citamo prije objavljivanja, možemo sa zadovoljstvom posvjedociti o porazu ispovijedanja u ime trijumfa pripovijedanja. U namjeri da piše o svom životu, Muhamed Mašic je pisao o svom životu.