Zilhad Kljucanin, Panorama pobožne bošnjacke poezije 20. stoljeca, Behram-begova medresa Tuzla, Biblioteka: Kapija, 2000.

(Ili: jedna od osnovnih bošnjackih knjiga iz koje su nam mnoge knjige tek izvedene)

Promocije su neke vrste mitski trenuci u kojima sebi, kao pravo, uzimamo nešto od vrhunaravne moci, pa knjizi i njezinom atoru, pjesmama koje su nastale davno prije knjige, u datom casu kažemo: eto, postojite i možete ici medu ljude, u svijet!
Ovakav prigodnicarski gest,i ništa što je tek prigodno, ne izgleda dopustivo u ovom trenutku. I, nikako, u vezi s ovom knjigom.
Ne, jer puno je ciste, nepatvorene i neupitne vjere u covjekovom i pjesnikovom obracanju Svevišnjem Stvoritelju svega i Njegovoj svemoci. Puno iskrenosti i zanosa šiknulo je kao gejzir. Zagrcnulo se kao izvor Bune u Blagaju. Huci kao slap i tece snagom široke, mirne i mocne rijeke. Tok se pretvara u omamljujuci kovitlac nade i vjere za sebe i ljude kao Božija stvorenja. Kao da se pjesnikova svekolika culnost i covjecnost ostvaruju baš u toj visokoj tenziji sjedinjenja sa Bogom i svojom svrhovitošcu u savršenstvu i svevidu Njegove svekolike jednoce.
Potom, puno je, najviše je neznanja i, odista, krhko je znanje... tako, nadobudnom stavu, prigovara skromnost.
Naime, ko zna koliko je dobro to što mislimo i cinimo... Jer, nije valjda da smo mi prvi i da to nisu cinili, mislili, ili izmislili? Ili, opet se šalimo sami sa sobom i umjesto da podržavamo i produžavamo, ne znamo šta cinimo s Njegovom svemocnom dobrotom i milosrdem, pa tek podražavamo? A, ne bismo to htjeli... To, nikako.
Medutim, je li nam dobra optika kojom umjesto u sebe gledamo iz sebe, pa se cinimo mjerom nemjerljivog? Kad, umjesto spoznaje o svojoj majušnosti u Njegovoj jednoci, zidamo tlapnju o svojoj velicini? To je prostor u kojem naša sumnja ima mjesta i smisla.
Ustvari, isuviše je toga o cemu imamo izvrnutu i naopaku sliku.
Potom, mnogo je toga o cemu nemamo ni dobru slutnju, o cemu ne umijemo ni usniti san. Sa cim ne umijemo doci do mira ciste vjere, do sklada sa svime što nam je tako velikodušno darovano kao mogucnost da dosegnemo sebe i Njegovu milost. Ali, rekao bih, valja cijeniti trenutak u kojem pjesništvo najviši ideal i mit pretvara u spoznaju i estetski cin. Trenutak, u kome se covjekova vjera u pjesmu izjednacava s vjerom u Stvoritelja svega i pomjera granicu vjerovanja do te daleke, do te najdalje i istodobno, do te bliske i u istoj mjeri najbliže svjetlosti i spoznaje, tj. instance koja mora sinuti i u nama, kao obasjanje magistralnog puta. Kao ljepota vjere bez šuhve.
Kao izvorna moralna dosljednost i njezina jasnoca.
Svega toga ima puno u knjizi PANORAMA POBOŽNE BOŠNJACKE POEZIJE XX STOLJECA i prava je sreca da je knjigu pravio covjek i pjesnik koji je istinski znalac i poznavalac onoga što su napisali bošnjacki pjesnici u svom najiskrenijem obracanju Stvoritelju. Tako je dobijena dragocjena knjiga i dobra slika o nama. Jer, kakvi smo to mi, ako nismo takvi kakvi smo kad smo najiskreniji?
U knjizi, de facto, kao u stvarnosti. U iskrenosti, kao u stvarnoj i jedinoj mogucnosti da pred Njegovim licem licimo na sebe. I da to ostanemo: MI.
Slika koju zatjecemo u ovoj knjizi kaže nam, ne da nismo odmakli, nego da mi, uopce uzevši, i nemamo kuda, bilo da je rijec o pukom pjesnickom naklapanju unutar izlizanih obrazaca tradicionalnih pjesnickih formi, ili predanom i odanom nastojanju da se grcem, iscjetkom i emanacijom ukupnog senzibiliteta i intelektualnog potencijala, dakle: bica, postavi iole suvislo pitanje o sebi.
Nemamo kuda, ako ne vidimo da nam je On jedini izlaz.
Ova knjiga je tako i stvarnija slika o nama i našoj književnosti, makar što imamo, toliko, tih antologija. Ne zato što su antologije slabo napravljene, što su ostvarenja koja okupljaju slabo odabrana ili literarno i estetski iz nekih razloga inferiorna. Ne. Vec zbog toga što je naše obracanje Svevišnjem – naša jedina i stvarna mjera! To podrazumijeva svaka iskrenost.
Ali, iskrenost je tako neproduktivna i naivna u svijetu koji sobom tvorimo! Tome se rado i nadobudno smijemo, kao i drugim naivnostima.
I zamislite, to što kažem nije sarkazam! Zbog toga je ista stvar zastrašujuca i kao cinjenica!
A ova knjiga nam to nudi na uvid, panoramski, dakle: nepretenciozno, nama samima mjereno, pa tako smjerno i odmjereno, mada nam je mjera, uopce uzevši, više nego upitna, jer su nam sve moguce neodmjerenosti drage.
Molim, ne zahaterite. Mislim i na sebe i na rijeci koje ovdje i sada bilježim i izgovaram.
Naime, ako pošteno pogledamo u sebe i ovu knjigu, neizbježno nam se namecu i poredenja koja nas mogu rastužiti, jer ne govore dobro o nama, o našem odnosu prema Svemocnom Stvoritelju svega. Ali, takva slika je stvarna i bolja od bilo kakve iluzije.
Pomalo, znajuci kakav je covjek, Bošnjak, Bosanac, pjesnik Zilhad Kljucanin, mislim da nam je, nama samima i to htio reci. I, licno sam mu zahvalan, jer to nam govori i šta nam je ciniti. Osim te spoznaje, velika svrha i imanentan smisao ove knjige je: budenje svijesti. Ne u nekom banalnom ideološkom poimanju te kategorije. To, nikako. Radi se o tome da tamo, gdje ova knjiga i ne doseže, treba da se javi njezin odraz, kao refleks svijesti o Jedinom Stvoritelju dvega i nama kao svjedocima o Njegovoj svemocnoj volji.
Zatim, ko kaže da Kur'an, kao Objava i Knjiga koja je u cjelokupnoj historiji covjecanstva izvršila neuporedivo veliki utjecaj, nema i najljepša svojstva najveceg pjesnickog djela dostupnog covjeku i da svekoliki beskraj covjekove pjesnicke cežnje, stremljenja i težnje istini, nije tek plod njegovog blistavog sjaja?
Pa to i sija kao biser u svakoj od pjesama u ovoj Panorami! A Zilhad Kljucanin to zna.
U tom smislu i znacenju islam je snivana mogucnost licne slobode u kojoj izmedu Covjeka i njegovoga Stvoritelja nema posrednika i u kojoj je taj odnos neusporedivo intiman i lican. Na taj nacin i stvaran i metafizicki nivo kur'anskih poruka svakom vjerniku prirodno i normalno je dostupan.
Tako pjesnik, nadahnut mogucnošcu obracanja Svevišnjem stupa u taj sveodnos svojstven samo djeci islama. Velicina ove knjige je u njezinom neponovljivom svjedocenju o tome.
Raduje ova knjiga.
Radovat ce i više, ako u sljedecem izdanju u njoj bude dvostruko veci broj autora i ostvarenja, jer mislimo: doista ih ima. Naime, ovo nam je jedna od osnovnih knjiga i druge su nam knjige, manje više, tek iz nje izvedene i konkretno i u prenesenom znacenju.
Ova knjiga je loza.
Druge knjige su: grozje.
Rodenjem pjesnika, Safvet-beg Bašagic (1870.–1934.) i Asmir Kujovic (1973.–… ), Panorama je natkrilila preko stotinu godina življenja i vjerovanja, a pjevanjem šezdeset pjesnika – i preko stotinudeset ostvarenja. I u tom smislu, ovo je dragocjena i potrebna knjiga za svaku bošnjacku kucu i pamet. Za dobar nijet bošnjackog duha.
U istom znacenju, lijepo je što je izdavac – institucija koju imentujemo: BEHRAM-BEGOVA MEDRESA TUZLA i što knjiga izgleda ovako lijepo.
Duboko zahvalan, cestitam svima koji su se ovom knjigom bavili, koji su uz nju stali, e da bi takva kakva jeste ugledala svjetlo dana i došla do brojnih bošnjackih ociju, ruku i duša. (Rijec na promociji, Hotel "Tuzla", Kongresna dvorana. 27. Zu-l-hidždže, 1421. h. 22. 03. 2001. godine)