(Bošnjake treba citati s desna ulijevo, inace, pred nama je samo njihov lik odražen u ogledalu)

Površan citatelj romana PUT IZ MEKKE Isnama Taljica, nece dobiti puno. Prije ce se dogoditi da dobije malo ili ništa. Da osjeti dosadu i donese krive zakljucke o štivu. A nerijetko, površni jesmo. I skloni, da odložimo i odbacimo prije, nego li da se unesemo i ljudski uznastojimo razumjeti.
Naime, rijec je o romanesknoj proznoj strukturi koja je pažljivo i precizno mišljena, a lagodno i opušteno, skoro lepršavim stilom realizirana, kako to i treba biti kad je jasna misao iza cela, nesumnjiv, odavno izgraden i potvrden talenat i uistinu znacajno spisateljsko iskustvo autora. Ustvari, puno prije nego što sam upoznao Isnama Taljica, znao sam: kad u ruku uzme pero, trag koji ostaje na papiru cista je literatura.
Dakle, nije rijec o tome, da je tekst i kontekst pažljivo kodiran, cime se autori manje snage vole baviti i poigravati, nego da je racionalno i umješno zapisan, kako vec nalaže sinkreticni karakter autorskog obasjanja zamišlju o književnom djelu. Baš onako, kako samo i mogu nastati uistinu neupitna, vrijedna literarna ostvarenja.
U neophodnoj mjeri, kreativno se igrajuci mogucnošcu ironicnocinicnog uklona, posebice prema sebi i svojoj ulozi hadžije i spisatelja, Taljic intrigantno i sistematski onespokojava površnog citatelja koji ce poceti da se zadržava na pojedinostima nastojeci da ovlašnim promatranjem konacno uspostavi odnos, ovlada kontekstom i donese zakljucak o predmetu koji mu stalno izmice.
U današnjem svijetu koji je posebice protiv knjige jer opstaje kao: te-ve globalna slika, licna e-mail adresa, internet mreža i mobilna telefonija - manje-više prenapregnuti, neprekidno reagiramo s površine. Površno citamo, pa smo nerijetko, cak i suprotstavljeni književnoj umjetnosti kao takvoj prije svega zato, jer smo nespremni da ucinimo neophodan napor kojim bismo je dosegli. Umorni smo i umoreni agresivnošcu medija i požutjelih novinskih tekstova. Publicistickim ponudama najrazlicitijih istina iako je Istina jedna. Esejistickom razudenošcu tekstova i pametovanjem autora. Memoarskom literaturom koja bi trebala ispraviti razne krive drine. I td.
Tako se može dogoditi, da u površnom odnosu i konkretnom slucaju citatelj pomisli, da je jezik ovoga pisca arhaican umjesto iznimno bogat. Da mu je stil folkloristicki podešen umjesto filigranski izgraden, minuciozan i istancan. Da su price izlizane umjesto tesawwufski i sufijski produbljene, pa time literarno obogacene i duhovno zasnovane na pravom mjestu. Ni na kakav nacin nije rijec o folkloristickoj, vec o suvremenoj prozi koja ima sve izglede da se postvari kao moderna, ako termin moderna razumijevamo: na dugo vrijeme, ili trajnovrijedna i interesantna.
Autorska odgovornost Isnama Taljica navodi, da u svome djelu ponudi i kljuc ili nagovještaj koji ce razriješiti enigmu s njegovim imenom i tako stati na prag ispred otvorenog prostora - projekta i strukture romana PUT IZ MEKKE. On je Ciljat Mansi! Pazite: ne Mansi Ciljat, vec Ciljat Mansi, jer se bošnjacko prezime i ime mora prvo citati s desna ulijevo! Tek potom, može izgledati i onako kako je napisano: s lijeva udesno!
U suštini, u mojoj skromnoj optici, cijela prozna struktura iliti roman: PUT IZ MEKKE, ukljucujuci i naslov, nasuprot onome Muhammeda Asada: PUT U MEKKU, zasnovana je na prethodno uocenom, pa zato blistavo zrcali bošnjacku poziciju i tragiku opstajanja do nivoa u kojem je najlakše odredujemo kao usud. Nema sumnje: Duh Objave, oplodio je ugrušak krvi na Balkanu došavši iz Mekke u Bosnu! Ne radi se, dakle, ni o kakvoj spisateljskoj omaglici ili tek: nakšibendijskoj tesawwufskoj - sufijskoj interpretaciji. Radi se o tome, da se Bošnjake mora citati s obje strane: prvo s desna ulijevo, a potom i s lijeva udesno, obavezno. U suštini, stvar je apsolutno ista (jer je tacna!) neovisno o tome radi li se o K. und K. pisaru, invalidu Rasimu Zildži, jer on odlicno zna šta znaci povik: DIE BOSNIAKEN KOMMEN! - u Becu, kao i da se u Bec dolazi s Istoka. Isto je i ako je rijec o Hamdan-begu (trobegu!) Beharu; Hasan-babi Kaimiji; skeledžiji, cumurdžiji i hadžiji Mehi Kuršumu, ili spisatelju Isnamu Taljicu. I td.
Ni na cas, ne bi trebalo smetnuti s uma naslov romana: PUT IZ MEKKE. Potom, rijec PUT, neovisno o blizini prijedloga: IZ (MEKKE) - ni na trenutak ne bismo smjeli razumijevati u znacenju: POVRATAK! Nikako! Odista, radi se o svojevrsnom bošnjackom kontinuitetu PUTA IZ MEKKE! Cini se, da sam nakratko, bio sam sebi smislio upravo takvu zamku! Taljic, a i njegov Meho Kuršum i druge hadžije s Divica i iz Zvornika, otišli su na hadždž i jelte: vracaju se iz Mekke! Ne! Bošnjaci i kad idu na hadždž, još uvijek uistinu, samo: dolaze iz Mekke! Dolaze, jer taj proces nije dovršen u istoj mjeri u kojoj Bošnjaci nisu artikulirali svoju poziciju u Bosni! Sve druge price u ovoj knjizi Isnama Taljica, upravo su samo argumentacija za tu pricu.
Cak i usporedba s PUTOM U MEKKU Muhammeda Asada, koji u Mekku ide kao musliman koji živi u Arabiji (ima kucu u Medini!) zajedno sa Zejdom i drugim beduinima kao sa svojom bracom, da bi sa njima i ostao u ovakvoj interpretaciji ide nam na ruku. Bošnjaci iz Bosne putuju u Mekku da bi ispunivši peti islamski šart - postali muslimani - koji iz Mekke dolaze u Bosnu! Nije komplicirano, mada se takvim može uciniti. Naime, Ciljat Mansi putuje u Mekku da bi u Bosnu mogao doci i u njoj biti musliman: Isnam Taljic! Muhammed Asad putujuci Arabijom intenzivno razmišlja i piše o povijesti islama i Arapa koji su u islamu našli potpuno duhovno i civilizacijsko dovršavanje svoje pojave... Ciljat Mansi sve vrijeme piše o Drini, Zvorniku, Divicu i Bosni kao granicnom ljudskom i bošnjackom iskušenju islamskog znaka.

Ciljat Mansi - Bošnjak, spisatelj, ne moguci docekati da se sa hadžijama polagahno i s uživanjem u putovanju s hadždža vrati u Bosnu - gajbom, kao njegov lik, skeledžija, cumurdžija i hadžija Meho Kuršum dolazi u Bosnu samo u jednoj tamnoj noci punoj fijukanja, da bi se na njega cistog i nedužnog sasvim - srucila sva nemilost, tako dobro nam znanog usuda palanackog duha bošnjacke kasabe. No, on je svjaestan iskušenja. Dugo se mora dolaziti iz Mekke. Posebice u dobrom nijjetu mora se istrajati i svemu osaburiti. Istrajavanje dobija smisao suštine. Trpnja oblik puta.
Isnam Taljic i predobro zna da je svako ljudsko mišljenje i prisustvo vremenski uslovljeno, pa i u istoj mjeri realno i relativno, tacno i pogrješno. Zato ga se mora suprotstavljati i zanavljati. Interpretirati i literarno oblikovati do nivoa na kojem funkcionira kao umjetnicka istina. Eh, a to je igra koju Taljic posebno dobro igra. Postoje dogadaji i od prije tristotine godina koji do nas nisu došli! Do mnogih još nije došao strašni, netom zaustavljeni a drugim sredstvima nastavljeni rat u Bosni! U tome je sadržan uzrok i smisao ponavljanja tragedije. No, ovdje je bitno: Isnam Taljic kao spisatelj ovladao je vremenom kao ljudskom kategorijom do nivoa koji mu omogucava literarno i estetski oslobodenu zamisao.
Tako, bez šuhve, usudit cemo se i reci: ova knjiga ima dubok, islamski promišljen smisao ibadeta i džihada lišen svake, a posebice ideološke banalizacije tog odredenja, jer širi prostor islamskom duhu, otvara tamne hodnike neznanja, zabluda i straha Njegovom Svjetlu koje štedro obasjava nas. Pogledajte molim vas, sila koja nije Bogu mila može postrijeljati i bagerima zatrpati tijela desetine hiljada Bošnjaka iz Srebrenice, Bratunca, Vlasenice, Zvornika, ali Svjetlu koje ova knjiga baca na taj zlocin, ne može ništa do Sudnjega dana! Jer, konacno i treba, i cilj je da se vidi: kako duboko zasužnjeni su i Bosna i Bošnjaci - što bi rekao dr. Smail Balic.
U raskolu izmedu hrišcana i kršcana koji se u Bosni preko bošnjackih leda i života pogadaju o svojim interesima na bosanskom tlu, nemilosrdno, kao da tuku jedni druge, ukupnom snagom udaraju Bošnjake u pleksus i donji trbuh. Kad Bošnjaka ne bi bilo, preko Bosne bi pukla granica izmedu Istoka i Zapada, kao rasjed izmedu katolickog i pravoslavnog svijeta. Izvjesno i linija razgranicenja s iskopanim rovovima na obje strane. Jer, nakon poznatog govora pape Urbana II u Klermontu, novembra 1095. godine, kojim je pozvao kršcane u rat protiv nevjernika koji drže Svetu Zemlju, Zapad je križarski krenuo u Jeruzalem da oslobodi Kristov grob. To s jedne strane, a preko Drine se oduvijek dolazilo u Bosnu isto: kao na Istok, u krstaški pohod. Tako je, što bi rekao Leopold Weis, alias Muhammed Asad, proklamovana strašna povelja zapadne civlizacije koja nije derogirana do danas.
Ustvari, u prostoru bosansko hercegovacke, ali i književnosti i kulture Bošnjaka uopce, knjiga Isnama Taljica PUT IZ MEKKE prvorazredno je svjedocenje o Bosni i Bošnjaku, što je isto kao kad bismo rekli da je rijec o sažimanju svekolikog bosanskog i Bošnjackog iskustva u optici darovitog i veoma obrazovanog covjeka kakav Ciljat Mansi uistinu jeste.
Osim svega, kad nam je Allah dž. š. svima svjedok, može li ljudsko prisustvo i pregnuce imati veci smisao za dolazece oci od svjedocenja o sebi i svome vremenu?! Stvar je utoliko znacajnija što Taljic vjeruje svome razumu i što se pametno obraca razumu drugih ljudi. To vidimo, kao iznimno islamski i nadasve humanisticki cin, posebice kad je u pitanju Bosna i bosansko-hercegovacki prostor i populus.
Potom, ova knjiga, obraca se i onima cija su srca u zabludi, jer ima svoje blistavo, parabolicki ostvareno alegorijsko znacenje, pozadinu, osnovu i dosege kojima je i ispisana cijela prica, iliti: roman, a cijoj se ljepoti i snazi citatelj i ne želi oduprijeti.
Zatim:
Isnam Taljic je znalac naših naravi i mentaliteta i raspolaže nevjerojatnim bogatstvom spoznaja i asocijacija u jeziku i frazi sacuvanih refleksija, filigranski doumljenih duhovnih bljeskova i proplamsaja. Sve na šta nailazimo u Taljicevom tekstu cisti je duhovni i iskustveni sjaj covjekovoga opstajanja i intelektualnog pregnuca da se svoj trenutak shvati i zahvati jer, drugo vec se zna.
U poziciji pripovjedaca Taljic je intelektualno domišljen i opor kao život koji njegovi likovi žive. Njegov glas je ravan i neprikosnoven i sve glasove svojih likova sadržava, sve njihove naravi, poznate i skrivene misli i naume, on je sinteza koja emanira iz svega zasnivajuci mocnu pripovjedacku ravan i na njoj reljef pripovjedne strukture svoga romana u kojem sve uspostavljeno tako dobro funkcionira.

Lijep broj, dvadesetak i više godina citam to što Isnam Taljic piše: Progonjenik i Bogorodica, Noc bez zore, Drvored srebrenih nevjesta, Covjek koji popravlja vrijeme, Sezonac, Nema nama života bez Bosne, Sreberenica, ukljucujuci i neke tekstove mimo knjiga i antologija, kao rukopis Jabuka iz Drine, no, sada prvi put, uistinu, sve vrijeme citanja cujem glas Isnama Taljica kako izgovara tekst ove svoje knjige. To mi se ranije nije dogadalo. Sada mi u sluhu zvone njegove rijeci: Petak je najljepši dan u kome sunce svane; Drina voda skapavanje mutno; Dobra vakta ko obraza nejma; Imao pa nejmao; Mliti kahvu i sebi u bradu gundati: Nece ovako dovijeka ostat; Nejma ispijanja kahve bez eglena; Findžan po findžan i poce kapat para na paru! Evo mi ti! Puna šaka brade! Mašallah!; Dode vrijeme da se i ovome dohaka; Eh, što je insansko pamcenje!; Kolo je ljuljnulo. Sasule harmonike. Udarila cemaneta. Piskale zurle; Sva slava i hvala pripada Allahu; Zlato šta je, šta je džan, šta su biser i merdžan..., Turska je samo bošnjacka navika. Nesvjesna umišljenost o drugoj majci; Pod kucom mi šeftelija, a viš kucom zelen bor. Eto odakle smo; Jah! Što ti je život...; Momak se opet spodbi desnom petom o stražnjicu. Za njim nagari hrpa djecurlije. Za njima i Hamdo Buljec i kahvedžija Heljo; Meho Kuršum osvanu na Divicu. Kako ude i prokašlja se, tako se Arif ukoci; Kud ce hrda pa na svoju majku!; Allahu dragi, džin! - sinu starom muderrisu; Narod ce poci za šejhom. I bit ce zadnja prilika da se Bošnjak opameti. Ili ce ga nestat na dunjaluku. Znatno prije smaka ovoga svijeta; Da vas dragi Allah nagradi! i td. - traje magija bosanske rijeci i bošnjacke misli u Taljicevom tekstu - i moja radost zbog nje.
Jah! Što ti je insan! Pisac koji stvara djelo! To je i skoro pa zanimljivije od samoga djela! Gdje opstaju sve te rijeci sa svojim smislom i znacenjem? Kako to pisac opstaje u njima rasporeden? Kako ih se sjeti u pravom casu, pa ih odloži na pravo mjesto u nizu? Jedrina, odsrkljaj, trobeg, purenje kahve, kapak na šišu, uvardati, mlivenje, mahana, kahvehana, obarahija, odvrlja u mislima, pricac, nakurjaciti, strahoba, nehora, hampa, neumnost, dunjaluk, ahar, sjajtenje, lahgodno, halka, sjajtilo, sojsuz, sertluk, tersluk, nazgoda, rezil, belaj, polampiri, fukara, cumur, gajb..., stalno cujem Isnamov glas. Pa poželjeh da mu kažem: Aferim!