Zlatko Dukic, Tri haška druga (roman), "Kujundžic" Lukavac, 2002.

Nakon desetak objavljenih romana, više dramskih tekstova (o kojima se, nažalost, malo zna), te plodnog publicisticko-novinarskog rada, ovaj poznati tuzlanski novinar i pisac sa romanom "Tri haška druga" cini novi stvaralacki iskorak. Kao i "ostatak" Dukiceve proze, i ovaj rukopis spada u kategoriju takozvane "savremene književnosti", koja po definiciji "nastaje u istom vremenu u kojem žive oni koji je stvaraju i oni koji je citaju".
Ispisujuci "Tri haška druga", Dukic nije samo parafrazirao naslov poznatog Remarkovog romana "Tri ratna druga", vec je na odreden nacin slijedio i Remarkov stvaralacki model i stvaralacki postupak. Ispoljio je veliku spretnost u komponovanju romana, srecno je izabrao tematiku koja jest tipicno naša – bosanska, ali i univerzalna, uvijek aktuelna: besmisao rata, nacionalizam, koncentracioni logori, ratni zlocini…
I u ovom romanu Dukic ostaje dosljedan svom umjetnickom, ljudskom, hajde da kažemo i novinarskom opredjeljenju. Njegova proza je direktan odgovor, odnosno reakcija na aktuelne dogadaje, na vrijeme koje pisac živi "ovdje i sada" – zajedno s nama, koje živimo mi sa njim. I kada zadire u prošlost, kad se udaljava od sadašnjih, da kažemo aktuelnih zbivanja ka nekom prošlom vremenu, cini to da bi lakše odgovorio na ono što ga neposredno muci, što vidi pred svojim ocima i tu oko sebe. Neko bi rekao – poseže za prošlošcu samo onoliko koliko mu to treba da objasni sadašnjost koju, zahvaljujuci svom talentu, transponuje u svoju umjetnicku viziju – jasnu, nedvosmislenu, preciznu. Na svoj nacin "upreda" historijsko-dokumentarne cinjenice (najcešce sadašnje i nama prepoznatljive) u književno-umjetnicke metafore i slike, koje izvanredno funkcionišu u arhitekturi romana: ili kao simboli (npr. igra macke i miša pred jednom sarajevskom zgradom u predvecerje rata), ili kao opisi duhovnog stanja citave jedne generacije ili kao ljubavna avantura nekog od glavnih junaka romana ili kao groteska citavog jednog sistema "Poslije Tite sto titica").
Ko je na dobitku, a ko na gubitku u ovakvom književno-umjetnickom postupku: historija ili književnost, dokumentarno ili umjetnicko, novinar ili književnik? Nakon pažljivijeg išcitavanja ove proze, odgovor je jasan: na dobitku su i jedni i drugi.
Citalac najviše.
Tema romana je, zapravo, sudbina jedne nesretne "prelomljene" generacije koja se radala onda kada su "ko fol" dali "fabrike radnicima, zemlju seljacima", negdje sredinom prošlog stoljeca, o generaciji koja je rasla sa šarenim iluzijama samoupravnog socijalizma i zrele faze bratstva i jedinstva, koja je na pragu svoje zrelosti (izlazeci iz mladosti u prvu zrelost) doživjela gubitak "Velikog sina", koja se suocila sa nekom drugom stvarnošcu i osjetila prve sumnje ("da nije baš sve kako su nas ucili"), koja je doživjela prva razocarenja i preživjela sve posljedice rušenja zajednicke domovine kao i sve ostale lomove koji su po Bosni bili mnogo teži i pogibeljniji nego po ostalim dijelovima te izgubljene i "herlavo" nasadene države.
Upravo zbog tih trauma i mnogih zajednickih pitanja koja muce ovu, konkretno našu generaciju, ovu, konkretno našu Bosnu – mi Dukica možemo nazvati piscem naše generacije, to jest generacije rodene pedesetih, prelomljene generacije na dva jednaka dijela, koja se našla u tjesnacu - "ni tam ni vam". Rušenje ideala i "spaljivanje iluzija", raskidanje prijateljstava i drugarstava, prelazak iz jednog u drugi sistem mišljenja, ali i življenja i napokon ratna katastrofa… Premnogo historije u tako malo godina.
I u ovom romanu Dukic je primijenio takozvani filmski postupak: paralelne radnje, ispreturane slike, izlomljeni tokovi dogadaja. Radnja romana odvija se na tri mjesta: u Tuzli, Sarajevu i Hagu, samo djelimicno na Romaniji i Mostaru. Na samom pocetku pisac nas uvodi u "sobu za dnevni boravak" Haškog suda za ratne zlocine i upoznaje sa tri "bivša" druga, koji su za vrijeme rata u Bosni Hercegovini jedan drugome "slali metke kroz cijev". U istom ambijentu i sa istim protagonistima odigrava se i završna scena romana. Izmedu prologa i epiloga ispisana su tri jednaka poglavlja, naslovljena imenima trojice haških drugova: Abida, Bože i Relje. Iako svaki od njih ima svoju pricu, ti su likovi u stalnoj interakciji, oni "pretrcavaju" iz jednog u drugo poglavlje, medusobno se dodiruju i dopunjuju, oni se medusobno "traže". Odlikuju ih mnoge zajednicke osobine i povezuju mnoge uspomene koje su ponijeli iz svog rodnog grada. Premda svaki od njih predstavlja zasebnu individualnost, teško je odrediti ko je "glavni junak ove knjige". Od pocetka do kraja romana u igri je "triling" - nerazdvojan, sudbinski povezan, cak i onda kad se njegovi protagonisti nadu na suprotnim neprijateljskim stranama.
Tražeci književni i umjetnicki odgovor na pitanja "evo, ovakve sadašnjosti" i "eno onakve prošlosti", autor je uspio stvoriti univerzalne tipove s kojima se svakodnevno susrecemo, dodirujemo, komuniciramo, ne samo fizicki, vec i putem medija, u svakodnevnim razgovorima, u životu, u politici, u svojoj svijesti, u košmarnim snovima. Na vrlo zanimljiv nacin ispricao nam je pricu o genezi ljudske svijesti, transformacijama i promjenama na i u covjeku: od mladalacke idile, nerazdvojnog drugarstva i zajedništva do usvajanja suprotstavljenih ideja, zahladivanja medusobnih odnosa i konacnog odlaska "svaki svome jatu" - uz "pucanje i pjevanje".
Dok u romanu "Zna li ovo maršal" na svakom dodiru glavnih likova sijevaju varnice i lomljava, u romanu "Tri haška druga" ti su dodiri puno suptilniji, mekši. Nema lomljave, nema praska, samo se osjeti ili cuje neka potmula tutnjava, uz privid normalnog života i mira… Pa i susreti u predsoblju Haga nisu dramaticni, vec onako… Taj cudni mir nije uspio pokvariti ni Relja, koji je s pocetka "grmio i mlatarao rukama" da bi na poslijetku kad je i Veliki Vožd dolijao, i sam spustio durbin i podvio rep.
Zašto su ovo tipovi?
Kao da smo o njima citali u novinama, kao da smo o njima slušali neke uzbudljive iskaze, neka svjedocenja, kao da smo ih susretali u svom komšiluku. U njihovom životopisu možemo naci na hiljade slicnih ili istih sudbina, slicnih ili istih imena, slicnih ili istih karaktera. To su, dakle, tipovi koji su sublimirali razne osobine, naravi, navike i porijeklo bezbroj likova iz našeg okruženja.
Analizirajuci tipove iz Dukicevog "trilinga", naslucujemo sile koje su rastjerale djecu ove zemlje (od tri vjere i tri nacije) na tri suprotstavljene strane i vidimo kako su se normalni, pametni i zreli ljudi opredjeljivali za neke sumnjive ideje, kako su raskidali sa prošlošcu, sa prijateljima, sa komšijama, sa starim ljubavima – kako su se "prestrojavali". U pokušaju da proniknemo u te bolne i složene procese (kroz koje smo na razlicite nacine i sami prošli), odjednom imamo posla sa dva-tri abida, dva-tri bože, dva-tri relje – sve na jednom mjestu, sve u jednom te istom insanu, da ne kažemo pakovanju. Doduše u razlicito historijsko vrijeme. Mi ih dobro razumijemo, samo ne znamo koji je od njih pravi, autentican - onaj otprije, onaj jucerašnji ili sadašnji, koji se od njih pretvarao, a koji glumio sebe.
Ostaje nam da nagadamo jesu li u transformaciji naših "golubova prevrtaca", Abida, Bože i Relje, presudan utjecaj imali vanjski faktori (društveni faktori, historijsko vrijeme) ili neka njihova unutrašnja energija, naslijedeni kod ili sudbina. Historijski raskoli na ovom našem "brdovitom Balkanu" uvijek su proizvodili viškove ljudske tragedije, najcešce sa "odloženim dejstvom".
Iako same po sebi predstavljaju odredene simbole (cuveni bosnskohercegovacki tronožac npr.) pocetne i završne slike romana pred Tribunalom u Hagu, nisu metafore neke "simetrije u krivici", vec umjetnicki izraz naše nevesele stvarnosti. Za razliku od Bože (koji je dospio u Hag kao zapovjednik koncentracionog logora i ubica prve žene koju je imao u životu) i Relje (kao cudovišta i monstruma koji trguje ljudskim organima), Abid je pred Sud u Hagu došao dobrovoljno kako bi se odbranio od optužbi za krivicu koja je posljedica nesmotrenosti, manjka opreza i viška povjerenja prema ljudima. Pisac je, dakle, ovdje bio jasan: ni podjednake krivice, ni podjednake kazne.
U romanu se prelama sudbina rata bez pobjednika, sudbina Bosne i njezinih naroda, a krivica – ko zna.
Ostavljajuci Abida "pod infarktom i pod aparatima" s krivicom, a bez krivice u završnoj slici romana, onaj ko želi može prepoznati Bosnu poslije Dejtona. Efektna pozajmica završne scene našeg do sada najboljeg filma "Nicija zemlja" Danisa Tanovica, slucajna ili namjerna – nije bitno. Bitno je da je umjetnicki snažna i, nažalost, istinita.
Nicija zemlja pod aparatima.
Pisac nam ostavlja samo nadu – da ce se Abid, naposljetku, ipak nekako izvuci.
I u ovom romanu prepoznajemo Dukicev jednostavan novinarski jezik i stil (što je na neki nacin odlika i Remarkovog stvaralackog postupka), ali puno izoštreniji i prefinjeniji u odnosu na njegovu dosadašnju prozu. Njegova recenica, do kraja jasna i precizna, tece kao rijeka, koja s vremena na vrijeme nailazi na odredene kaskade i karakteristicne lomove u kazivanju, koji Dukicev stil cine prepoznatljivim. Te kaskade ili nagli prelomi toka misli, toka radnje dešavaju se po nekom unutrašnjem ritmu koji postaje odlika Dukiceve proze, ta je stilska osobina posebno došla do izražaja u Dukicevom romanu "Zna li ovo Maršal". U tom romanu pomenuti skokovi, ili vodoskoci su ucestaliji, ritam je ubrzaniji u odnosu na roman "Tri haška druga". U nekim dijelovima radnja romana tece dosta tromo i samo na momente dobija odredeno unutrašnje ubrzanje, što ce citalac prepoznati ili osjetiti po ucestalosti stilskih lomova, odnosno poznatih Dukicevih kaskada.
Navodimo samo jedan u nizu primjera s pocetka romana:
"Ima li to negdje zapisano, unaprijed odredeno, a nepoznato i nedodirljivo
– onaj cun, inace, nastavlja plovidbu po jezeru –
u rubrici 'Ovo i ovo ce ti se desiti tad i tad?' Ima li to neka nadnaravna, nepoznata, a pouzdano, sto posto postojeca i svemocna sila, iznad nas i jaca od svih nas skupa, koja…"
Iako ponegdje izbije novinarski, pa i grubi komentatorski stil ili leksika (fajl, obligatno, gabarit, dalji razvoj dogadaja), u ovoj prozi zapažamo i potpuno nove kovanice ili sintagme koje izvanredno osvježavaju Dukicev književni izraz (ufursatio se, batal-naum, pušacki boks, poznodnevno, ruralisali se, omirisali predvorje sazrijevanja, partijski dželat, jeka rata itd.)
Dukic nam je, dakle, podario još jedno citljivo, lahko prohodno štivo koje nosi snažnu poruku, napravio je vrlo uspio književni dokument vremena, historijske dogadaje prikazao je na svoj, neko rece dukicevski nacin, istinije i zrelije od suhoparne historije. I ovaj roman kao i još neka Dukiceva ranija uspjela književna ostvarenja, svjedoci su ovog vremena za neko buduce, nadamo se ljepše i bolje vrijeme, vrijeme pametnijih i zrelijih ljudi i boljih od naše generacije i nas samih.
S vjerom u to dolazece vrijeme, pisac je i ispisao ovu prozu.
To je, zapravo, više od preporuke za izdavanje i štampanje ovoga romana.

Omer Hamzic (izvod iz Recenzije: Roman o jednoj "prelomljenoj generaciji")