Atif Kujundžic

Akvareli Camila Osmanovica – sredokraca stvarnosti i sna

Watercolors of Camil Osmanovic, middle-point between reality a dream

Akvarel je slikarska tehnika koja funkcionira jedino u okolnostima u kojima se njome bavi darovit i vješt umjetnik. To je jedina tehnika koja ne dopušta popravke, naknadne intervencije i duži rad na slici. To je mogucnost da se istodobno pokažu dar, mjera i vještina. Zato, akvarel je uvijek u istoj mjeri: dar, vještina i dogadaj. Naravno: dogadaj je ono što je umjetnik pokušao da predvidi, ali što mimo njegovoga dara i vještine – slikarskog umijeca, slici odreduje mjeru u estetskom smislu. Postavlja granicu.
Dakle, ispred uspjelog akvarela, može se stati kao ispred života i zacutati s poštovanjem.
Danas, kad umjetnost nastoji saopciti sliku svijeta koji nestaje, sliku koja ne nudi ni tracak nade, akvareli Camila Osmanovica likuju kao postvarena sreca! Da! Svijet u kojem opstajemo, u kojem nevješto i s mukom funkcioniramo doista je lijep! Ljepota bi, opet, mogla biti dostatan razlog za srecu! Ali, ljepotu vidi sve manji broj ljudi. Zato, Osmanovic umnožava ljepotu i, srazmjerno, povecava joj šansu.
Svakako, svaki vid hedonizma tek je odsustvo svijesti o stvarnosti pozicije. Ali, ako ne shvatamo da je život lijep, pouzdano mislimo da je smrt ljepša. Dobro, i ako jeste i ako u tome možemo imati pravo toliko je izvjesna da nije potrebno nikakavo požurivanje. Osim svega, na kraju svih životnih iskušenja, smrt treba poželjeti, kao rješenje. A potom, pa smrti mogu biti veoma razlicite. I, smrtna mogucnost, koja bi nam se mogla dopasti, jeste: umrijeti odložen na slici. Otopljen u vodnoj boji. Razmazan na papiru. Isparen u vodi koja odlazi u eter. Koja odlazi u nebo kao more svih rijeka i mora bez obala... Ili: opstati neodvojiv od lazura na slici i tako trajati barem do potopa.
Vidimo, dakle, da Osmanoviceve slike opstaju kao cista i nesumnjiva radost života u radosti stvaranja. One su lišene raspada stvari i crnih slutnji, jer raspad nije covjekov izum. Covjek se i u slutnji ima pravo dati samo onome što je sam izumio. Ali, kako je tek izumljen – mali su mu izgledi da se izgubi u stvaranju.
Sve u svemu, covjek je materijal sumnjive vrijednosti, slabog razuma, vinjavih moralnih principa, upitne vjere, beznadno odan neprovjerenim impulsima o svojoj velicini i suicidno orijentiran. Smiješna pojava tužnog lika. A priroda, s toliko dostojanstva, nasuprot njemu, rada se i umire da bi se rodila.
Gledajuci slike Camila Osmanovica, pomišljamo kako covjek ima razloga da uznastoji živjeti vjecno, jer mu je i to dato kao realna mogucnost, nasuprot smrtnosti. Oni, koji ne razumiju, mogu da traju ili da odu brzo u suštinu i tišinu. Oni koji umiju, ucinit ce mnogo šta i za njih. Umjetnost je stvarna opcija darovitih, cija je vjera u svoje mogucnosti srazmjerna snazi njihovoga dara. Rijec je o djelatnom skladu.
Camil Osmanovic se s posebnom pažnjom i ljubavlju cijeloga života bavi akvarelom. Istražujuci mogucnosti akvarela u izazovu motiva bosanskog krajolika, Osmanovic se zaustavlja na rafiniranim tonskim vrijednostima i oblicima. On dopušta da boja bježi mokrom površinom papira, ali je na željenom mjestu zaustavlja dodavanjem pigmenta ili suprotstavljajuci joj drugu boju.
Dinamika boje i dramatika oblika na Osmanovicevim akvarelima jeste s mjerom ostvarena vizuelizacija unutrašnjeg doživljaja prirode u njenim vjecnim promjenama. Slikar traga i u hitnji – refleksom majstora zaustavlja odraz na željenom nivou. Tako, otkrivajuci sliku, slikar zasrece svjedoka o dijelu sebe.
Na Osmanovicevim slikama nema pežoratvinog po sliku i slikara. Njegove slike su estetski ishod igre okolnostima i svojim slikarskim umijecem i mogucnostima. Tek na portretima uocavamo da je rijec o umjetniku i vrsnom zanatliji visokih zahtjeva prema sebi, tehnici i ishodu. Opredjeljejuci se za tehniku akvarela, Osmanovic je ispoljio rijetku a dragocjenu spremnost da svojoj ljubavi mnogo da, cak i ako mu ne bude uzvracena.
Zato, na Osmanovicevim slikama nema nicega što bi trebalo izostaviti, a nije moguce ni smisliti šta bi im se moglo dodati. One nisu naslonjene ni na što, što bi se protivilo estetskom. Lišene su onih akcenata za kojima se tako rado i cesto poseže: narativno, anegdotalno, sentimentalno, monumentalno, grubo, drsko, one su naprosto prozirnost i proziran nivo stvari koje se miješaju u razini sna i jave, izmaglica i omaglica, svjetla i tame, one su svjetlo zaustavljeno u ophodnji svijeta i promatrac je upravo poražen sviješcu: da je to što vidi na Osmanovicevom akvarelu i cas prije i cas poslije izgledalo sasvim drugacije... a neupitno je u estetskom smislu.
Ono što Camila Osmanovica izmedu ostaloga cini posebnim, jeste da je on od one fele umjetnika koji ne misle da su na svakoj slici postigli potpun uspjeh i da sve što naslika može izložiti. Kad obavi posao, kad sjede ispred mape gotovih slika, on još jedanputa kroz istu, neumoljivu optiku propusti materijal i izvrši odabir. On je strpljiv, uporan i dosljedan. Ne žuri. Kao što uocava i raskriva škrti kolorit pozno–jesenjeg, zimskog i rano-proljetnog bosanskog krajolika, tamo gdje drugi okrecu glavu pred sivilom, Osmanovic ne dopušta da ga oblije gustina ljetnog kolorita. On zna od cega je sazdan prostor i spektar boja. Okrece se i uklanja zagušenju koje buja u navali svjetla, vlage i toplote i razlaže ga na svoj slici. Tako dolazi do trena ljepote. Tako se izjednacava suština suptilne tehnike akvarela, umjetnikovog dara i estetskog ishoda. U tome je i car umijeca i ocaravajuci uspjeh.
Kad je Camil Osmanovic u pitanju, rijec je o umjetniku koji cuva i njeguje svoja osjecanja. On skromnost smatra vrlinom u svakom pogledu. On je umjetnik koji cita, skicira, studira, razmišlja, analizira i koji se ne plaši utjecaja, jer nikad ne poseže za vulgarnim mogucnostima i fiktivnim rješenjima. Uvijek, s istom mjerom uci, eksperimentira i primjenjuje do nivoa na kojem prepoznaje vlastiti znak. Prima i daje istom snagom dara i tako ostaje svoj.
Jezik, likovni govor Osmanovicevih akvarela, artikuliran je reduciranjem snage boje i slikarevom mjerom smirivanja svega što bi u miljeu slike moglo biti agresivno. Njegovi akvareli opstaju kao sam fluid stvari i njima odražena svjetlost. Oni plijene mehkocom sna o životu i krajoliku, ljepotom želje da život i stvari potraju na rastojanju izmedu stvarnosti i snohvatice.

Atif Kujundžic

SPISAK IZLOŽENIH SLIKA

01. PRVI SNIJEG, akvarel, 56x56, 2001.
02. OSTRVO, akvarel, 56,5x76, 2000.
03.ŠVAJCARSKA, akvarel, 56,5x76, 2000.
04. SARAJEVO, akvarel, 57x44, 1983.
05. JESEN, akvarel, 48x62, 1987.
06. JUTRO, akvarel, 35,5x19,5, 1981.
07. VOCNJAK, akvarel, 33,5x48,5, 1986.
08. PEJZAŽ II, akvarel, 36x53,5, 1984.
09. VOCNJAK II, akvarel, 35x49, 1986.
10. RIVER AVON, akvarel, 34x47, 1998.
11. NOVEMBAR, eksp. tehnika, 32x46, 1985.
12. ŠLJIVIK, akvarel, 25x30, 25x30, 1999.
13. MOSOROVAC, akvarel, 20x48, 1999.
14. VIS, akvarel, 20x48, 1999.
15. BRIJEG, akvarel, 44x63, 1999.
16. REMINISCENCIJA, eksp. tehnika, 54x74,5, 1999.
17. VRBE, akvarel, 45x34, 1999.
18. VAZA, akvarel, 45x34, 1980.
19. OBALA SPRECE, akvarel, 33,5x22,5, 1990.
20. BRIJESNICA, akvarel, 42x62, 1999.
21. VRBE, akvarel, 22x29, 1999.
22. LJETNA KIŠA, akvarel, 105x76, 1999.
23. JEZERO MODRAC, eksp. tehnika, 99x69, 1999.
24. ŠUMSKI POTOK, akvarel, 99x69, 1999.
25. SPRECA, akvarel, 105x76, 1999.
26. JUTRO, akvarel, 74x104, 1999.
27. STARO SARAJEVO, ulje, platno, 86x64, 1980.
28. PEJZAŽ SA STECKOM, ulje, karton, 51x71, 2000.
29. ŽUTOLJUBICASTO, eksp. tehnika, 50x72, 1999.
30. DŽEZVA, eksp. tehnika, 58x31, 2000.

* * *

CAMIL OSMANOVIC, (1934.), proveo je radni vijek kao prosvjetni radnik – nastavnik likovnog odgoja u osnovnoj školi PURACIC u Puracicu. Imao je plodonosna studijska putovanja u Englesku, Francusku i Švicarsku. Samostalno i sa drugim slikarima izlagao u Zemlji i inozemstvu.

Atif Kujundžic

CAMIL OSMANOVIC
JEDAN JE OD NAJBOLJIH SLIKARA
AKVARELISTA
KOJE BOSNA IMA
******************************

To što vidimo kao boju, djelovanje je energetskog polja koje se odrazilo kao svjetlo sa obojene površine. Djelovanje svjetla. To je energetski atak na opticki sustav našega vida. To je, naša odražena, reagirana unutrašnjost koju smo pretvorili u svijest. I, svejedno je, jesmo li poklekli pred ljepotom ili indignirani ustuknuli. Svjetlo je postiglo cilj na koji je racunao Umjetnik miješajuci boju i nanoseci je na podlogu, podešavajuci svoju viziju spram mogucnosti ostvarenja u zahvatu koji mu cijedi koštanu srž i usijava sivu moždanu masu i neuronske celije.

Tako se dogodi, da nas vrelinom svjetla odraženog sa boje u lice udari zapara s polja uzrele pšenice na slikama Milana Konjevica, da nas slede u led okovani vrhovi Prenja na slikama Lazara Drljace, da nas zapahne svježina planinskih i šumskih prodolja sa slika Rizaha Štetica, da nas ugriju kubusi i narandžaste fasade sa slika Mustafe Pašica, da nas zaustave na zatecenom rastojanju dekorativne bistrine figurativnih obgrljenja Cazima Sarajlica, da nas preplavi lirizam gustih namaza ulja na slikama Ljube Laha, da nas pogodi neprozirni lirski potez Ibrahima Bahica, da nas opcini atmosfera u pendžerima na slikama Safeta Zeca, da nas potrese opora stvarnost i ljudska uznositost na crtežima i slikama Ismeta Mujezinovica, da nas... pogodi u dno duše smisao obojenog slikarskog pregnuca...

Ali, ne može ništa da nas pripitomi kao tanki, lazurni premaz vodene boje u slikarskoj tehnici akvarela. Ako tome prikljucimo pažljivo odabrane motive i snagu njihovog utjecaja, naci cemo se pred izazovom par exellence. Postavit cemo pitanje o svome srcu. O svojoj duši. O ljubavi prema zemlji koja ima takve krajolike. O smislu i nesmislu. O ništavilu koje nasrce. A, na šta i na koga?!! I, zbog cega, kad sve što gledamo izgleda, kao na slikama – akvarelima Camila Osmanovica?

Život je grub i nemilosrdan! Recimo to! Iza tog shvatanja i takvoga stava možemo staviti usklicnik i svoj potpis. Jer, od Života stalno ocekujemo da se nade na našoj strani! Pa, za Boga miloga, Živimo ga kao jedinu priliku koja nam je data! Mi smo život! Ali, Život, održavan nama kakvi jesmo opstaje nemilosrdno poput Smrti! I mi, ranjivi i bolni! Oh! Kako izaci na Kraj sa svojim Krajem, pitanje je sad?!! I to ne hamletovsko, vec konkretno – naše!

Usprkos neminovnosti svih ponavljanja, a ne želim se ponavljati, prinuden sam reci da sam Bošnjak zbog izgleda krajolika u kojem sam roden i odrastao, u kojem sam shvatio ko sam. Iz istih razloga, iz kojih jesam Bosanac, razliciti su ljudi koji su ponikli i rasli u posavskoj ravnici i hercegovackom kršu. Nikad, ni u sjecanju, moje oci i predodžba nisu mogli prizvati sliku tog krajolika reduciranu na ono bitno, suštinsko, radi kojega sam – to što sam, kao što to vidim na slikama Camila Osmanovica. Na njegovim akvarelima. Da sve bude zanimljivije, to je puno važnije meni nego li Camilu Osmanovicu!

A, Život ide dalje. Kiše spiraju krajolik. Šumokradice sijeku šumu! Fabrike uništavaju vazduh i vodotoke! Asfaltne zmije granaju se licem zemlje. Vjetrovi trgaju i nose lišce. Sazrijevaju dunje, jabuke i kruške i rastu djeca cije portrete Camil Osmanovic slika uljem! Smjenjuju se godišnja doba kao Dan i Noc. A to, izgleda ovako: Krajolik u koji dolazite, moj je i izgleda kao na mome akvarelu! Vaš Život i Prilika jesu vaša stvar i dobro je da to osiguramo u tehnici ulja. Neka se zna. Neka traje. Jer, rodeni moji, ova, moja prozracna optika i tehnika akvarela, pouzdano, može potrajati tek – koliko je potrebno meni!

To je spoznaja o sebi. Skromnost u prilazu drugima. Pa, slika, Camil Osmanovic. I tek, kad ga dugo i uporno nagovaramo – pokaže nam svoje slike! Prevashodno svoje akvarele!

Osmanovic slika kako vidi i dokazuje da osim što razlikuje umije tu razliku i reci. Saopciti, jasno i bez kompromisa i podnijeti samoga sebe! To mi je u ljudskom smislu, uvijek izgledalo kao kreativni ljudski doseg najvece vrijednosti. Uz nešto, što sada ne umijem definirati, Camil Osmanovic postiže i više od toga! To bi mogao biti ovaj odjek u meni. Ali i u vama! Siguran sam da je to tako!

Umjetnost ima strahovit smisao, ili: spiritus movens, da se praveci sliku koju ce ljudske oci gledati do Kijameta i mi, krhki, slabi i sujetni – naslonimo na Vjecnost i opstanemo kad nas objektivno više nema! Slika se gleda zbog Istine i Ljepote. Ako smo sigurni da smo tamo, niko ne mora znati da nas Istina i Ljepota sadržava! Camil Osmanovic, našao je rješenje, otkrio put, uocio sjaj, ojacao i našu nadu svojom istinom u koju ne možemo posumnjati. Pa mu se radujemo kao sebi. To možemo, bez šuhve, protumaciti kao njegov uspjeh!

Jer, u cijelom svijetu, to se tako zove!

01. Redžeb, 1422. h. g. Atif Kujundžic
18. 09. 2001.