Atif Kujundžic

Ešref Berbic u ljepoti pjesnickog bivanja

Ešref Berbic in a beauty of poetic sojourn

Književno vece Ešrefa Berbica u okviru programa manifestacija Srebrenik otvoreni grad umjetnosti 2002. Srebrenik, Stari Grad, 26. 08. 2002.

Postoje ljudi i ljudi.

Dakle, ljudi uopce, kao Božija stvorenja u Njegovoj jednoci postojanja i ljudi koji se izdvajaju svojim darom i djelom. Oni progovarju sobom i svojim djelom o svima. Prije ili kasnije shvatimo da su tu radi toga, kao mi koji smo tu radi toga što jesmo. Zanimljivo jeste: ukoliko ih teže uocimo, shvatimo, prihvatimo stvarnost njihove pojave, oni su utoliko stvarniji.

Pa i znacajniji.

Koliko jucer, povodom prve knjige mladoga pjesnika iz Srebrenika, govorilo se o tome da je to i prva pjesnicka knjiga uopce koju je objavio jedan Srebrenicanin. Niko nije našao za shodno da reagira, jer to uopce nije tacno. Prva knjiga Ešrefa Berbica, iako je roden u Gracanici pojavila se prije dvadeset godina! Dakle, u vrijeme kada je mladahni pjesnik još bio u majcinom stomaku! Osim svega, prije nego je imao objavljenu prvu knjigu, Ešref Berbic je imao preko 500 objavljenih pjesama i prica u listovima i casopisima za djecu, u zajednickim knjigama, a bio je zastupljen i u udžbenicima za ucenike osnovne škole i brojnim izborima i antologijama.

Dakle, pošto smo takvi ljudi, Ešref Berbic ne može biti drugaciji covjek. I on je takav, kakav jedino može biti. No, u stvarnosti slike samo dobijamo situaciju prema kojoj, tek svako gura svoje. A to je, uistinu, i najpreciznije što bismo o tome mogli i trebali zakljuciti.
Medu onima sam koji su procitali puno pjesama Ešrefa Berbica. Kad kažem puno, to znaci da ne znam tacno reci koliko. Ali, to znaci da dugo citam i da Ešref Berbic dugo i na puno mjesta objavljuje.

Sve to ima smisla reci, jer je Ešref Berbic neubicajena pojava medu pjesnicima. Mnogo je onih koji bi od toga što je Ešref Berbic napisao napravili obiman pjesnicki opus, izgradili pjesnicki imidž i predstavljali pjesnicku velicinu. Pa, svi znamo takve.

Pisanje poezije Ešref Berbic je uvijek uzimao kao krajnje privatnu rabotu, kao kontinuitet najintimnijeg interesiranja za književnu umjetnost, a radio je kao novinar i tako, cak stekao i penziju.

Ešref Berbic je, dakle, ona vrsta covjeka kojega stalno gubimo iz vida, jer radi nešto što mi nemamo ni uvrh mozga, tj. piše i objavljuje pjesme za djecu sve vrijeme, dok nam je kao novinar u najrealnijoj životnoj stvarnosti in continuo na ocima.

A, Ešref Berbic je, prije i poslije svega, Pjesnik.

Pjesnik zvjezdane vokacije, autor knjiga ZVJEZDANIK – 1983. i ZVJEZDANO LJETO – 1989. godine. Obje knjige su objavljene u DRUGARIMA, objema je kumovao sjajan pjesnik za djecu i Ešrefov drugar – izdavac, vlasnik kuce BOSANSKA RIJEC, Šimo Ešic.

I, treba reci, ta veza sa Šimom Ešicem pjesnikom i drugarom, podjednako u Šimi i Ešrefu – predstavlja onu vrstu pjesnickog certifikata kojim se može pohvaliti samo iznimno mali broj ljudi. Pjesnicki motivirana, ta veza je dio poeticke slike i okrilja jednoga ljepšeg svijeta i humanistickog pribježišta koje u odnosu prema nama, a medu njima – opstaje kao njihova zajednicka tajna.

Pjesnik Ešref Berbic je maštovit do raspojasanosti. Sve što piše, u zvucima je i boji, sve pljušti, šljašti, grgolji, žubori, rita se, pracaka, tece, vijuga, poskakuje, trci, bukti, varnici, gori, bori se i mori ljepotom svemocnog života.

Berbic je opsjednut ljepotom Života u svim stvarnosnim i snovitim životnim opcijama. Berbic je covjek i pjesnik pozitivne energije i daje priliku životu. tako staje uz Dobrotu i Ljepotu. Zato je bitan u književnosti za djecu, zato je njegova poezija, a takva je i njegova proza – uvijek imala svoje uistinu znacajno mjesto u listovima i casopisima za djecu, u citankama, izborima i antologijama.
Zato je potreban danas i ovdje, šire i nadalje.

Iskreno cu reci: Cijelo moje bice cezne za ljepotom kakvu, tako jednostavno i snažno saopcava Ešref Berbic u svojoj pjesmi BIJELI CVIJET: Ej, rano, rano u zoru / na mome malom prozoru / cvijet snježno–bijeli procvao / na suncu jutros blistao / cijeloga jutra cvjetao / a onda negdje nestao // Još sutra, sutra uvecer / Mraz cvijetak bijeli donijet ce / da rano, rano u zoru / procvjeta na mom prozoru / cvijet što bjelinom odiše / al' nikad da zamiriše // Cvijetak ce sunce ubrati / Zlatom ga svojim protkati / nebom ga plavim nositi / u biser- rosu stvoriti / njom cu se jednom umiti// Ej, rano, rano u zoru / na mome malom prozoru.

Da. Toliko ljepote u te tri strofe. Tolike pjesnicke sjete i duboke tuge zbog rane zore i malog prozora, zbog jedne pahuljice, snježnog kristala, varnice mraza. Ali, samo pjesniku je blisko da cijeli jedan, a tako i sve živote kao pojavu izjednaci i sagleda u usudu sledenog molekula vode i njegovom kruženju u prirodi.

Prirodno, kako to vec i može biti kad dodemo do stvarnosti umjetnickog smisla kao poetickog dosega datog i moguceg tek darovitim i zato rijetkima, shvatit cemo u kojoj mjeri je citirana pjesma istodobno za odrasle i djecu, kako zbog njezinog sadržaja i smisla koji isijava, tako zbog njezine svekolike ljepote i neponovljivog trenutka u kojem je pjesnik bio središte kozmickog impulsa, otjelotvorenja ljudske nade i Vjere: da Život ima stvaran smisao. Pospe nas zima, produ nas trnci od želje: da je pjesnik u pravu, da njegova pjesma isijava Božiju volju i znak. Pogledajte, molim vas, uocite bez sumnje snažno i jasno osjecanje i višeg, nama zaumnog smisla covjekova prisustva – koje u konkretnom slucaju i diktira pjesmu!

U formalnom smislu, Ešref Berbic starta kratko i jasno, žestoko, a onda, ponijet pjesmom – katrenom, tercetom, razvija prozodijski primjerenu eufonicnu strukturu pjesme i napušta zauzeti startni formalni zahtjev, kako bi ispisao svoj pjesnicki cilj. Rado, u tradicionalnoj formi, smislu i nivou poentira osnovnu pjesnicku zamisao svoga pjesmotvora. Ovaj odnos prema formi zaista je specifika Berbicevog postupka i uvjeren sam: to je djeci citateljima privlacnije od slijepe i cvrste odanosti dosljednom tradicionalnom pjesnickom oblikovanju.

Istodobno, to bjelodano svjedoci o neobuzdanosti pjesnicke prirode i talenta Ešrefa Berbica, koji nalazi rješenje tek u prirodi svoga sinkreticnog poimanja pjesnickog poduhvata.
Beskrajno zenesen ljepotom svoga doživljaja prirode, rodnoga kraja, svoje uže porodice, djetinjstva, godišnjih doba, svitanja i smrkavanja, djecijih igara, prijateljstva, zvjezdanog neba i užarenog suncevog koluta koji štedro svijetli svijetu, siguran u smisao svoga pjevanja i pripovijedanja, Ešref Berbic pjesnicki istrajava na dobrobit svih. Berbic je covjek koji je spreman odreci se svega, ali ljepote nikad i ni u kakvim okolnostima! Djetinjstva?! Ma, ne! Nikako! Jer: Zapamti / djetinjstvo za nas / Uvijek negdje diše / Postoji, živi traje / Ono, jednostavno / ne odlazi / ne prolazi / ne prestaje ... kaže pjesnik.

Zar treba objašnjavati retrogradnost procesa u covjekovom razvoju i procesu starenja i cinjenicu: da je dijete ono najviše što covjek može u svome životu biti? A da je najviši doseg: sacuvati nevinost, cistotu, iskrenost i dobrotu djecijeg poimanja svijeta? Ešref Berbic opstaje u tom prostoru na najjednostavniji nacin, koji je pjesnicima njegovoga kova (nikako svima!) dat, darovan, zadat i zato: stvaran. Zato Ešref piše tako lijepo i jasno, bez prenemaganja i glumatanja, bez infantilnosti – kojima su skloni slabi pjesnici, a kojih se djeca u svojoj cistoti groze i gade. U tome je i šifra, po kojoj je kod djece citatelja Ešref Berbic tako spontano prihvacen i odobravan.

Moja je najiskrenija želja da nam takav kakav jeste, u životu i pjesmi, u zdravlju i veselju, Ešref Berbic poživi i potraje.

17. Džumade-l-uhra, 1423. h. g. Atif Kujundžic
26. kolovoza/augusta, 2002.