Atif Kujundžic

Pokušaj promišljanja aktuelnog trenutka kulture

An attempt of thinking about the current trends in B&H culture

Kao Prilog razmišljanju o kulturi i razvoju u Evropi, Council of Europe – Savjet Europe Strasbourg i Ministarstvo za obrazovanje, nauku, kulturu i sport/šport Federacije BiH Sarajevo, krajem 1999. godine objavili su skracenu verziju Izvještaja Radne grupe za kulturu i razvoj koji je pripreman po zahtjevu Savjeta Evrope, a kod nas publiciran pod naslovom KULTURA U SRCU.

Abstract

The culture is a general history of humankind. Bosnia and Herzegovina is a state with predominant cultural contents. It has been founded at a meeting point of nations, cultures and confessions old for centuries. It is a cultural–civilisation amalgam of living together, which in the past war repulsed all attacks. Therefore, the worst enemies of Bosnia and Herzegovina in years after the Dayton Peace Agreement plan an attack in direction of cultural disintegration. It is immanent for culture and natural for their criminal acts that in such a case they attack themselves. The process of cultural reintegration will be necessarily similar to us.

Razmišljanje o kulturi i razvoju, orijentacija na istraživanje u kulturnom prostoru i naziv publikacije svestrano su promišljeni. I naucno zasnovani. Jer, kultura je jedina opca historija covjecanstva i, u principu, svijet je istrošio sve modele medusobnih odnosa, osim onih koji uistinu imaju djelatnu kulturnu, a tako i duboko humanisticku sadržinu
To suštinski podrazumijeva naslanjanje na kvalitetne odgojno-obrazovne, naucne i umjetnicke sadržaje i humanizam koji je kulturi imanentan, tj. uistinu inventivne ljudske pojave, projekte i poduhvate, a tako i okrenut buducnosti.

Takode, u konkretnom slucaju, treba imati u vidu cinjenicu da je Bosna i Hercegovina država koja prevashodno ima ne politicku, vec kulturnu sadržinu. No, to je upravo ona referenca na kojoj znamo da je Bosna i Hercegovina jedino i opstala. Kada su joj uništili sve što podrazumijeva politicku, pravnu, ekonomsku i svaku formalnu strukturu, njezinim dušmanima se suprotstavio njezin stvaran kulturni sadržaj: vijekovno pozitivno iskusvo zajednickog života na mjestu susretanja civiliziacija.

***

Svoje mjesto, ulogu, vrijeme koje živimo i promišljamo unutar takvih odrednica, projekcija i zahtjeva kulturnog razvoja, tj. mjesta i uloge kulture koja i inace determinira i sve druge odnose, posebice, ako imamo u vidu kljucne teme kulture u Evropi koja se našla u prijelaznoj fazi – kao KULTURU U SRCU – kao program kulturne politike, gradanski i društveni ugovor sa gradanima Evrope, kulturu kao pokretacku snagu u ljudskim potencijalima i izvorima, potragu za kreativnim poslovima, društvo komunikacije – kao novu eru kreativnosti, potrebu smanjivanja opštih raskoraka, jedinu stvarnu mogucnost evropske kohezije i stvarne argumente za efikasan nastavak mirovnog procesa i reintegracije u svim aspektima u našoj zemlji, kao i integracije u europske procese – izbor nema alternativu:
Sve što još istinski dobro možemo uciniti za sebe i Bosnu i Hercegovinu, moguce je napraviti samo u kulturi. Pošto kultura podrazumijeva zajedništvo i integraciju najviših i najkvalitetnijih humanistickih sadržaja i vrijednosti, ova mogucnost uopce nema zamjenu i alternativu ni kao sadržaj, ni kao polazište, ni kao ishod, tj. podjednako u politickom, ekonomskom i svakom drugom vidu.
***
Bosna i Hercegovina, u svakom slucaju, jedinstvena je kulturna i kulturološka/antropološka cinjenica, odnosno cjelina i svakako i neuporedivo u znacajnijoj mjeri nego li jedinstven politicki, ekonomski i državnopravni i kulturni prostor, što bi trebala biti. Ono prvo i jeste više prepoznatljiv pojam identifikacije koji opstaje u tragovima, a ovo drugo tek poprište na kojem je nastavljen nesmiljeni rat koji je poceo prije više od deset godina.
Dakle, ako je shvaceno da je bice Bosne i Hercegovine kulturnocivilizacijski amalgam vijekovnog suceljavanja nacija, kultura i konfesija i iskustava njihovog zajednickog života na njezinom tlu, sada je shvaceno da geopoliticki razgradena Bosna i Hercegovina i definirana kao dva entiteta i doslovno može biti dokusurena u jednom fajterskom udaru u nivou njezinoga kulturnog bica! U kojem je, da to ponovimo, uprkos svemu što joj je ucinjeno do sada – Bosna i Hercegovina: opstala!
U svakom slucaju, rijec je o bitnom trenutku koji je nužno shvatit kao cinjenicu i razumijevati kao dio procesa koji traje po svojim i u mnogo cemu sebi imanentnim zakonomjernostima. Naime, nije na odmet pomenuti mogucnost poimanja da je Bosna i Hercegovina nastala neupitnom pozitivnom participacijom nacionalnih suštastava u njezinom opstajanju, kao i da je u minulom ratu svojom ukupnom snagom progovorila potkulturna/subkulturna suština nacija njihovom ukupnom snagom neprilagodenosti i neprihvatanjem.
Zatim, dobro je promišljati: oni koji nasrcu na kulturno i kulturološko bice Bosne i Hercegovine, ako je vec rijec o nacijama i njihovim potkulturnim grupama koje smo prepoznali i imenovali u njihovom posezanju za arhetipom, lakše cemo identificirati i vezu zlocinackih formacija i grupa, koje u samoj suštini svoje pojave i cina istodobno atakiraju i na najranjiviji dio sopstvene nacije!

Jer, da bi se napalo Bosnu i Hercegovinu, potrebno je iskljuciti sebe iz Bosne i Hercegovine, kako se barem samoga sebe ne bi napadalo. To je dijelom postignuto imenovanjem rezervnih domovina kao stvarnih projekata koje treba uciniti velikim i proglašavanjem Bosne i Hercegovine unitarnom državom, tj. nacionalnom državom Bošnjaka. Potom, neophodno je Bosnu i Hercegovinu iskljuciti iz sebe, kako se poprište sukoba ne bi odvijalo u samome sopstvu, što niko nije znao kako uciniti, jer to covjeku i nije moguce nasuprot stvarnosti pojave sopstva, artikuliranog upravo sopstvenim pragom!
Kad bi se prethodno moglo uciniti, jasno ostalo bi se i bez sebe i bez snage za napad, došlo bi do razgradnje u samome bosanskome bicu. No, to je sve moguce samo dijelom i tek do nivoa stavljanja pod znak pitanja.
Treba razumjeti: na djelu je konfuzija koju proizvodi jadna i fašizirana pamet i zagubljena svijest i potkulturna podsvijest. Na djelu je odsustvo razuma. Retrogradne ideologije koje sve, pa i silno vrijeme, tocak svijesti, podsvijesti i povijesti nastoje vratiti unatrag, u nedoba, kada su ovaj prostor naseljavala plemena tjerana nagonom i bez traga svjetla u razumu o tome: ko su i šta su, kad je ovaj prostor bio nigdina!
No, ako je rijec i o pukim atavizmima, nemamo pravo potcjenjivati pojavu i moramo biti na ti sa svojim životom i svojom domovinom, kao sa samim sobom, a kulturu gledati kao prostor mogucih zdravih reintegracionih procesa.
***
Imanentno je pojavi kulturne sadržine da opstaje na vertikali dramaticnog. To istu ne cini samo uistinu i tek stvarnom, vec joj omogucuje da svojom dramatikom postvari slutnju o vremenu i prostoru i njihovome usudu i tako otvori nove procese. To kulturu uistinu cini prostorom u kojem se djelatno dogada povijesno bitno, presudno.
Naravno, ovdje imamo u vidu umnoženost znacenja pojma kultura i, posebice, nacionalna kultura, a kad je u pitanju nauka, književnost, slikarstvo, muzika, pozorište, filosofija, religija i slicno, što predstavlja socijalni nivo kulturne integracije ili njezine sociokulturne segmente koje vrlo uspješno razlikuje etnologija, pa i u nivou potkulturnih skupina, neovisno o tome jesu li nastale organiziranjem proizvodnje/djelatnosti ili iz razloga kulturno-ekološkog prilagodavanja, odnosno kao prisustvo ukljucenih etnickih skupina.
***
Posljedicno je što danas imamo situaciju da institucije obrazovanja i kulture opstaju na granici s fantasticnim/fiktivnim poimanjem njihovih projiciranih uloga i funkcija i, najcešce, tek kao rezultat puke izdržljivosti samoga živog konteksta, tj. medija koji ih nosi u osnovnim elementima. Najcešce, tek kao neizbježnost koja nema granicu podnošljivosti pa traje po nekim višim silama i umu nedohvatnim zakonomjernostima. Ustvari, rijec je o tome da su one ispražnjene od prethodnog sadržaja i tek dijelom programirane i organizirane, tj. ispunjene sadržajem za novo vrijeme.
Ustvari, to je uvijek tako s civilizacijama od casa njihovoga urušavanja do pojave stvarnih impulsa njihove regeneracije.
***
Vrijeme je postmoderne i svekolikog nastojanja imenovanja i preimenovanja stvarnosti, sveopceg previranja, iz kojega bi trebalo i u kulturnom prostoru izaci i stati na zelenu granu. Vrijeme je, dakle, intenzivnog citanja, išcitavanja, precitavanja i propitivanja, vrednovanja i prevrednovanja sadržaja. Procese je ubrzao rat, ali i bitno utjecao na njihov karakter.
Na kulturnom bicu Bosne i Hercegovine nastale su pukotine i rasjedi mimo postojecih šavova i mjesta artikulacije i srastanja. Nerijetko, zamijenjeno je glavno za sporedno, odabrano nemoguce umjesto realno ostvarivog. Vrijeme je i svakojakih drugih, ociglednih nesnalaženja.
Kada se u monolitnosti kulturnocivilizacijskog amalgama kakav Bosna i Hercegovina predstavlja posegne tako duboko da se operira tek nacionalnim i vjerskim arhetipom, treba razumjeti da cijelo bice krvari i rastace se nasilu. Ali, kultura ima i moc regeneracije na istom mjestu i sasvim je slicna životu ciji je produkt i koji je proizvodi i kada je nastoji dokinuti nasiljem nad samim sobom.
Covjekova pojava je suviše prožeta i uslovljena kulturnom zadatošcu prostora. Fragmenti i sume pregnuca samo su dio iste slike i najcešce se u svim svojim vrijednosnim elementima iscrpljuju sami u sebi. Posebice ako je rijec o vrijednim ostvarenjima. Dok se na mjestima neprimjerenog insistiranja, da se neki oblici i djelatnosti funkcionaliziraju, pregnuce iscrpljuje u samome cinu nastojanja. Poslije tako katastrofalnih lomova i tragicnih sukoba, sve se mora graditi ispocetka, na novim temeljima, s neupitnom potrebom da se gradi baš to. Inace, rijec je o pukom nerazumijevanju i iracionalnom trošenju energije i sredstava.
Jer, u odsustvu smisla, inicijative i razumijevanja za društvene promjene, uz svu tragiku zbog stvarnih ljudskih i materijalnih gubitaka u minulom ratu, njegovi projektanti i akteri su podlegli svome zlocinackom ludilu i u samoj suštini: unaprijed izgubili bitku. Naime, na strani dobra uvijek je rijec samo o racionalnim modalitetima. A rat sa svojom iracionalnom logikom, koja s racionalnim i ne komunicira, nije ni mogao donijeti rješenja.
***
Uostalom, to i nije bio rat za materijalna bogatstva, mada je podastrta teritorija i izvršena pljacka. To je bio rat za razbijanje kulturnog bica ove zemlje, a to projektantima, po svemu, u velikoj mjeri nije bilo jasno i izmaklo je iz vida, ili u prvi mah barem ostalo nejasno, pa za taj – kulturni aspekt nisu imali ni strategiju ni taktiku sem najprimitivnijih zahtjeva u vidu nacionalne, vjerske i kulturne segregacije kao predloška za ostvarivanje genocidnih namjera.
Oni su se, uistinu, na plan razbijanja kulturnog bica prebacili tek po zaustavljanju ratnih dejstava, kada su osjetili uzaludnost i promašenost oružanih i zlocinackih nasrtaja, a svekolika nužda ih je tjerala da po svaku cijenu zadrže i ocuvaju ratom uspostavljene pozicije. Tada su sracunali da treba krenuti u cjelovitu kulturnu dezintegraciju, a tada su i rat – prenijeli u same sebe! To je mjera kojom se i zlocin vraca pocinitelju.

Sada ce se na mjestima razaranja i pucanja šavova srastanja i nasilnog razdora – nužno artikulirati kulturni spoj. Naravno, na mjestu porušenih domova, bogomolja, spaljenih biblioteka, škola, obdaništa, bolnica, masovnih egzekucija, premještanih masovnih grobnica itd., i nije potrebno anticipirati izgled da bi se shvatilo: kako je najprirodnije i kulturi nemoguce drukcije, vec da lici/e na djelo i nedjelo.
To istodobno znaci ne samo da je rat prenijet u prostor kulturnog djelanja, nego i da kulturni cin – pa i kultura kao takva – biva naslonjena na reference ratnog sukoba i njegovoga procesa, pa tako dobija i njegove odlike.
Zato ce i ostati, kulturno – povijesno i cinjenicno, da je minula ratna tragedija u cijelosti bila zlocinacki nasilno oktroirana i provodena do nivoa najmorbidnijih rigidnih poduhvata konkretnih zlocinaca.
Dakle, bosanskohercegovacko društvo u cjelini, ako je uopce još održiva takva odrednica, podvostruceno je prošlo i posljedicno: osim uistinu postmoderno, ono je i postratno. Takvi su mu mediji, obrazovni programi, kulturne manifestacije, poezija, slikarstvo, prica, roman... tj. ljudi.
Možda je najteža posljedicna stvar sadržana u cinjenici da je veliki broj ljudi nositelja konkretnih postupaka uoblicavanja društvenog života – toga nesvjestan, posebice u podrucju prava, politike, ekonomije..., mada je svaki postupak samo detalj u ukupnoj slici i tako njezin bitan akter, makar i minoran.

***
Ratna katastrofa, objektivno i sljedstveno poznatoj marksistickoj sentenciji: da su ratovi lokomotive historije – pokrenula je procese i otvorila resurse o kojima nismo ni slutili.
Prirodno: u ljudima prije svega. Pojavilo se sve ono što je dugo bilo zatomljivano i klijalo u tmici svakojakih ogranicenja u prethodnom vremenu, a koja, realno, ponekad i nisu bila ogranicenja osim u ljudima kao takvim. Dakle, rijec je o zadatostima unutar psihološkoga sklopa, habitusa koji je artikuliran tokom skoro polustoljecnog mira i socijalistickog samoupravnog razvoja.
Na površinu je izbilo sve ono što je dugo klijalo u krilu prethodnoga društvenoekonomskog poretka – formacije. Kako ne reci: bilo bi bolje da puno toga nikad nismo ugledali...
Svakako, najzanimljiviju sliku nudi bošnjacki svijet. Dugo nacionaliziran i odrican u imenu, vjeri, jeziku – dakle u samoj suštini svoga bica, trebat ce dosta dugo vrijeme da samo i sistematizira sve to što je iznjedrio u posljednjih deset godina, jer se dogodila prava erupcija stvaralackog zanosa i ispoljavanja. Biljka je snažno buknula i pocela rasti nekontrolirano. Jedini korektivi su joj stvarnost kao takva, pa je time i sama postala bitno, u svome bicu – ratnicka.
A to je karakter s kojim ce se najžešce, par exellance – morati ponajžešce suociti upravo Bošnjaci.

***

Danas se, u procesima svekolikih društvenih fermentiranja, vec uoblicavaju pojedini zahtjevi, slažu energetske silnice, to je posebno vidljivo u umjetnosti, slikarstvu, muzici, poeziji, prozi, izdavaštvu, obrazovanju, meduljudskim i ekonomskim odnosima, medijima, i, svojevrsnom politickom divljakluku...
Zamah i razmah je takav da ga i nije moguce u cijelosti recipirati. Novostvoreni oblici pokazuju neuporedivo znacajniji vitalitet... Za buducnost je puno bolje reci da je gradimo kako bi licila na nas, nego li da je tek crna.
No, i ako crna jeste, to je opet i zbog nas. Promijenimo se i uskladimo na vrijeme, da bi nam i Dobri Bog pomogao.

30. Ša'bana, 1423. h. g. 05. 11. 2002.