Gračanički Glasnik
Broj 13, Maj 2002

Sadržaj:

Derviš Sušić "se vratio" u Tuzlu - ostade izgovorena riječ

Derviš Sušić returned to Tuzla - the spoken word left

Abstrakt: Nad događajem i povodom događaja za pamćenje: najzad je, 4. aprila 2002. godine, Narodna i univerzitetska biblioteka u Tuzli dobila ime koje odavno čeka - ime Derviša Sušića

Abstract: An event to remember: on 4th of April 2002 the National and University Library in Tuzla was named after Derviš Sušić at last - the name that had been waited for a long time.

Ništa prirodnije, ništa logičnije i, naročito, ništa ljepše (ljudskije), od toga se nije moglo dogoditi: na dan kad se Tuzla s ponosom - a o okrugloj, desetoj godišnjici - sjetila 4. aprila 1992. godine i s u d b o n o s n e odluke tadašnje Skupštine opštine o dizanju ustanka protiv dolazeće fašističke agresije i na ovaj dio Bosne i Hercegovine (u prevodu: odlučeno je da se policiji na raspolaganje, sve s oružjem, stave svi Tuzlaci od petlje!), ovdašnjoj Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci dato je ime Derviša Sušića. Partizana, revolucionara, pisca, umjetnika, velikog čovjeka, stvaraoca koji je u Tuzli zaorao mnogu brazdu...
Čak i kad bi zazvučalo neskromno, potpisnik ovih redova se - baš na ovom mjestu - mora pohvaliti: prije otprilike tri godine, tada u svojstvu poslanika u Skupštini Tuzlanskog kantona, i formalno je, u obliku poslaničke inicijative, naglas predložio ovo što se sada desilo; pa, stoga, hoće reći da se smatra bar malo zaslužnim, jer je i tada znao da je u pravu, a sada mu je to, eto, i potvrđeno...
Ovo je, međutim, samo jedna strana priče (povoda). Daleko od toga da se Derviš Sušić može vezati samo za Tuzlu. On se, doduše, napokon jeste trajno vratio u ovaj grad, ali - Sušić pripada ne samo Tuzli. Plus što mu, jedan kroz jedan, pripada pravo da bude vraćen na onu visoku policu pisaca u arsenalu ljudi koji su štrčali po dobrom u ovoj zemlji i u ovom narodu, na kojoj - s jedne strane - nije Bog zna kakva gužva, a - s druge strane - tu je mjesto samo onima koji nesebično daju i još nesebičnije pripadaju svim ljudima. Jer, drukčije nisu znali, nisu mogli i nisu htjeli.
E, kad je to već tako, kad smo već u prilici da smo dočekali pravi povod za to da se Derviša Sušića sjetimo i da se vratimo onome ko nam se definitivno vratio, pokušajmo razmrsiti neke od zamršenih detalja iz mjestimično kontroverznog, naročito poznog Sušićevog života. Koji, detalji, od njegove smrti u Tuzli, 1. septembra 1990. godine, sve do danas, prosto ištu da budu razmršeni.
Tim sam se naumom bavio, bez pretencioznosti, nošen samo iskrenim unutrašnjim odnosom prema onome što nam je Derviš Sušić ostavio zapisano i napisano, oktobra 2000. godine u Gradačcu.

Meša i Derviš

Bosna je teška i teretna zemlja i ovdje nije lako živjeti, ako je čovjek samo centimetar viši od prosjeka. Meni je slučaj dodao taj centimetar i osudio me na ispaštanje - zapisao je Meša Selimović, takođe znameniti Tuzlak i još znamenitiji bosanskohercegovački pisac.
Citirao sam ga zato što mi se nameće pitanje: nije li ove riječi mogao zapisati, izgovoriti, pa i prisvojiti, još jedan znameniti maestro pisane riječi - Derviš Sušić?
Isti onaj, koji je, kao saborac i iskreni prijatelj Meše Selimovića, s njim mnogo toga dijelio. I dobrog i lošeg. Pa mu, tako, Derviš 14. marta 1970. godine piše pisamce, u kome ga moli da završi recenziju Uhoda, novog Sušićevog rukopisa, i da ga primi na razgovor o romanu.
Istog onog, čija će se sudbina plesti i zaplesti, u nekim detaljima slično Sušićevoj.
...Naravno, odgovor na ono gore pitanje je potvrdan. Mogao je one riječi, a možda i jeste, negdje i nekad, smisliti, a i napisati, i Derviš Sušić. Jer, i on je, osobito potkraj, na svojoj koži osjetio ono što nije zaslužio. Makar bilo i onih koji su mislili suprotno... Možda se samo Sušićeva uža porodica i mali krug biranih prijatelja mogu pohvaliti time da znaju kroz kakvu je unutrašnju, a i vanjsku dramu prolazio posljednjih godina života. Priznat, pa nedovoljno priznat, osporavan i etiketiran, razumijevan i nerazumijevan, Derviš Sušić je, najvjerovatnije, otplovio s ovog svijeta - kao ranjenik. U dušu ranjenik. S mnogim neostvarenim, a naročito, kažu mu bližnji, željom da posljednje dane proživi u Tuzli.
Dijelom, indirektno, uz surovo stvarnu režiju života, ta mu se želja ostvarila. Bolovao je na Gradini. I nije prebolio.
Jedanaest i po godina kasnije, vratio se u Tuzlu. Tamo gdje mu je odavno bilo mjesto - kao skroman dug onih koji do Tuzle i tuzlanskog obraza drže, u Biblioteku.

Bez krivice kriv

Kompleksna ljudska i stvaralačka ličnost, Vlaseničanin po rođenju, Tuzlak po opredjeljenju, Bosanac po ubjeđenju (a to je mnogo, mnogo više od samo geografije), Derviš Sušić je k u b u r i o sa nekoliko ključnih etapa svog svestranog, a napose idejnog, političkog i književnog sazrijevanja.
Ni u jednoj od tih faza zrenja nije nailazio na glatku i bezrezervnu podršku i razumijevanje. Uvijek je bilo mušičavih. I cjepidlaka. I onih koji, ma koliko manje znali, umjeli i učinili od njega, nisu propuštali poganlukom oplemenjene prilike da mu se na kosti navale.
Najmanje je, naravno, Sušić tome kriv. Ako bi se poseglo za subjektiviranjem, odgovornost za to valja uredno uputiti na mnoge druge, personalno vrlo precizne adrese. Danas žive ili nežive - svejedno... Ako se, pak, sve ovo hoće (a i mora se) objektivizirati, onda bi se - po cijenu rizika od koprcanja na liniji manjeg otpora - sve moglo podvesti pod k'o tuč teško turbulentno vrijeme i kontroverze, antagonizme i stresove, koji su obilježili i to vrijeme i sredinu, u kojoj je Derviš Sušić imao (ne)sreću da živi i stvara.
Iole pažljiviji pogled na Sušićevu stvaralačko-moralnu evoluciju, dopušta da se dokuči da su njegove rane dionice rada i stvaranja bile zapravo jedino pošteđene pomenute turbulencije. Za sve kasnije etape, to se ne može kazati. Iako su i rane faze bile obilježene obično dramatičnim društvenim i političkim stresovima, tek su one potonje u pravi pravcati žrvanj uzele Derviša Sušića.
Osobito se to da vidjeti u posljednjim godinama života i stvaranja. One su obilježile ne samo stanje i rad Derviša Sušića, već i vrijeme i prostor, za koje je bio vezan. Najčudnije u svemu - posebno poslije polemika i neslaganja oko, recimo, Taleta i Parergona, jesu zbivanja u desetogodišnjem vremenu poslije Sušića.
U redu, tačno, bio je rat, ali - može li se on smatrati univerzalnim alibijem za sve propuste, pasjaluke i svinjarije? Može li se njime i svim onim što je on donio u vidu tragedija, zla i nesreće - mahati kao abolicijom u odnosu na sve ono što je, nerijetko potpuno smišljeno i svjesno, urađeno u korist vlastite štete?
Tek tu i tamo bi, kao adekvatan odgovor na ova pitanja, bljesnuo poneki znak lijepog kućnog vaspitanja i elementarne učtivosti, kao što je, prije dvije godine, bio slučaj s reprizom TV-serije Tale ili, pak, jednim nedavnim (početkom 2000. god.), izuzetno suvislim, odmjerenim i korisnim tekstom o Dervišu Sušiću u jednoj našoj poznatoj nedjeljnoj reviji.
Ako se za reprizu Taleta, pomalo i pakosno, može reći da je tadašnja TVBiH, možda, samo htjela popuniti prazninu u nedopustivo s i v o m programu, onda se, za novinarsku recentnu evokaciju Sušićevog imena i djela, ne može kazati da je slučajna i neutemeljena.
Naravno, nije to ni izbliza dovoljno za "pranje" od mrlja, koje su Dervišu Sušiću - biće ipak potpuno nezasluženo - i za života i posthumno, a gotovo sistematski, "uspješno" i "revnosno" zalijepljene.
Nije tome doprinio ni jedan junski, opet iz pretprošle godine, tuzlanski hepening o djelu Derviša Sušića. Taj se događaj više dojmio kao jauk entuzijasta i zaljubljenika u čast i čestitost sušićevskog manira pisanja, razmišljanja i gledanja na život, nego što je bio plod sistema, u kome bi se mjesto Derviša Sušića odavno moralo znati. Kao što bi se, da je sve u nas onako kao što - nažalost - nije, davno već znalo.
Kao da je baš to dokučio, a možda i jeste, Sušić je - i zato - govorio i pisao: Dženet je saburom potpođen.
Hoće se reći: vjerovao je da se sabur, kad-tad, isplati. I oplodi.

Svijet koji se raspada

Obilježen, onda kad je to nekome zatrebalo u dnevnopolitičke svrhe ili u cilju političko-karijerističkog probitka, tada delikatnom, ako ne i srozavajućom etiketom dvorskog pisca, onda idejnog sluge i ideološkog zatočenika - čuj, on, Derviš Sušić, borac sa Sutjeske, pa da bude ideološki zatočenik, on, koji je s tim raščistio još kad je gazio hirovitu rijeku - što će reći nepopravljivog sužnja ondašnjih ideoloških dogmi, oportunističkog neokretanja donjeg dijela leđa i očiglednog nesnalaženja u početnim fazama "izvođenja radova" na razvaljivanju bivše zajedničke države, Derviš Sušić je, s jedne strane, gurnut u poziciju onoga ko okajava tuđe grijehe, a, s druge strane, u položaju čovjeka (insana), koga ne razumiju oni od kojih je to, s pravom ili u zabludi, očekivao. Naivno i neiskvareno, prije svega.
Kad se na to doda da dobrohotni Sušić, jednostavno, nije mogao podnijeti - kao idealista, opsjednut idejom, koju su neki drugi već uspjeli uveliko zloslutno okaljati - upropaštavanje djela, u koje se sav ugradio, i politički, i stvaralački, onda je lakše razumjeti kako je i koliko kopnio, da bi iskopnio i utihnuo 1990. godine.
Zajedno s rušenjem jednog svijeta, njegovog svijeta, rušio se i Derviš Sušić. Iznutra najprije, neprimjetno i neosjetno, a onda - biološki konačno - i definitivno.
Može biti pretjerana (?) tvrdnja da je Derviš Sušić, potkraj, bio malo i zaboravljen i potcijenjen. No, nije pretjerano reći da je bio u nerazumljivoj i potpuno neopravdanoj sjenci i nekih drugih stvaralaca, a pogotovo u sjenci okolnosti, razbijačkih događanja i centrifugalnog rasapa jednog golemog sna. Već izranjavljeni, bolan i prebolan, Derviš Sušić tome nije bio dorastao. Teško je podnosio to da se, s rušenjem sna, i on pretvara u paramparčad. Na to, jednostavno, nije bio spreman. Nije nikad ni pomišljao na to da bi se i za tako nešto trebalo spremati. O tome se nije učilo, na to se nije ni pomišljalo.
Nije se, dakle, mogao pomiriti s tim da tako naprečac i tako grubo i bolno odlazi nešto sa čim, simbolično i stvarno, odlazi neumitno i on, Derviš Sušić.
I, zaista, dva i po mjeseca prije nego što je i na ove prostore, novembra 1990. godine, doselila "demokratija" - otišao je onaj ko s njom, takvom kakva je, ni teoretski nije mogao ruku pod ruku. Otišao je Derviš Sušić. Nije mu se, beli, nešto čekala ta i takva demokratija. Radije je pristao na to da izgori u vatri, već dobrano zapaljenoj na ruševinama sna, koji će, vrlo brzo, postati jedno golemo zgarište…

Kukuriknuo prije zore

Danas, dvanaest godina kasnije, kad smo bogatiji za jedan užas i siromašniji za mnogo toga, poslije godina koje je pojeo rat i neprocjenjivog ceha plaćenog u tom vremenu, danas kad znamo mnogo više - više i od Derviša Sušića, a više i od onoga što smo znali u jesen 1990. godine, čini se da u Sušićevom demonstrativno - spektakularnom nepristajanju na nešto silničko, tuđe, nametnuto i opasno, ima mnogo više od samo simbolike. Ima tu i neke surove, bešćutne životne logike, zakonitosti neke, koja je, u ovom slučaju, iskazana skoro matematički bespogovorno: ironija je htjela da ono o čemu je Sušić pisao, ono kako je pisao, za šta se borio - i njega, Derviša Sušića, gotovo doslovno snađe.
Zar se ne čini da finale romana Ja, Danilo sadrži mnogo podudarnosti sa Sušićevom sudbinom - ali 35 godina kasnije?
Zar ne izgleda da naoko naivna, poučna, neodoljivo privlačna, gotovo djetinje prijemčiva priča iz romana Kurir - zrači refleksijom Sušićeve rane političke i idejne faze?
Ili: zar Pobune, Hodža Strah i druga djela iz te, zrelije Sušićeve stvaralačke faze, nisu neka vrsta paradigme njegove kasnije životne sudbine, skoro njen fotokopirani tlocrt?

A da se i ne govori o fenomenu Parergona i o gotovo začudnom korespondiranju njegovog sa sadržajem posljednje decenije Derviša Sušića.
Zar, napokon, oštrina, lucidnost, bespogovorna preciznost Parergonovih dramatičnih istorijsko-političkih pasaža nije, samo sa suprotnim predznakom, politički, idejno, nacionalno, etički - sve nas, zapravo, pogodila potkraj Sušićevog života, a pogotovo kasnije, u deceniji koja je uslijedila?
Možda bi se, pojednostavljeno, ali i dovoljno plastično, za sudbinu Derviša Sušića, i ljudsku, i političku i književničku - mogla primijeniti ona narodna: Kukuriknuo prije zore?
Ali, ako je i tako, zar je to razlog da u našim književnim kaskadama, Sušić (i danas?) bude smješten u nepravično i neshvatljivo zaturen saf?
I ima li, uopšte, iko pravo na to da, brkajući nesmiljeno (značajnog) političkog i (još značajnijeg) književnog Derviša Sušića - i to na način poslovično lišen realnog argumentarija i objektivnih kriterija, čak pomodno opterećen nacional-političkom dnevnoaktuelnom jednokratnom geometrijom - onog prvog, političkog Derviša Sušića pretvori u diskutabilan uteg, koji u dubinu, u mutno i nejasno, a kastile i planski (po zadatku?), vuče književnika, stvaraoca, umjetnika Derviša Sušića?

...Najvažnije je - ostati živ!

Dosadašnji, nedopustivo skromni, neplanski i nesistematski, gotovo incidentni (zato jer su slučajni) pokušaji da se odgovori na pitanja, postavljena u ovom tekstu, i da se skine skrama dilema s istina i činjenica, koje valja revalorizovati, o Dervišu Sušiću kad je riječ, uklapaju se u jednu tradicionalnu, nama svojstvenu, endemski prisutnu brigu za nebrigu. Pojednostavljeno: Derviš Sušić je samo pri vrhu kolone onih, koje smo "nagradili" zaboravom i nedostojanstvenom ignorancijom...
Neki okrugli stolovi, neki novinski tekstovi, neki pokušaji vraćanja Dervišu Sušiću - uz ostalo, i dramskom piscu Sušiću, kako je to, sjajno, onomad uradio tuzlanski BKC s reinkarnacijom proskribovanog Teferiča - samo su dio duga, našeg, opštekulturnog, opštecivilizacijskog prema velikanu ljudske borbe, političkog rada i književnog razmišljanja.
No, to će, zapravo, tek u optimističkoj varijanti pokrenuti nešto što neobjašnjivo dugo, deceniju i više već, stoji paralizovano, ukočeno, besplodno i neobjašnjivo zaparloženo. Pokrenuće savjest, odgovornost, osjećaj obaveze. Pokrenuće, možda, i sistem.
Desi li se to, imaće smisla i ovo što je napisano. A u tom smislu, makar će za bobu biti jasnije i čistije mjesto Derviša Sušića u bosanskohercegovačkoj književnosti. Svakako - visoko, zasluženo mnogo više mjesto kompleksnog i, ipak, iznijansirano višeslojnog Derviša Sušića, nego pozicija koju sada ima, u koju ga je gurnula jedna prošla, propala mašinerija, surovo kažnjavajući i njega, a - bogme - i sve nas, koji do Sušića držimo.
Nas, koji malo drukčije mislimo, zborimo i znamo o Dervišu Sušiću i za Derviša Sušića, nego što se - poslije one sumanute mašinerije - činilo u godinama kada je izgledalo da, zaista, ubija neizgovorena riječ. O Dervišu Sušiću riječ.
Došlo je vrijeme da se dokaže kako nam ostade izgovorena riječ Derviša Sušića. Za sva nam vremena ostade. Da kroz nju živi Derviš Sušić. Onako kako je mislio, kad je kazivao: U životu je, braco, najvažnije - ostati živ!