Prof. dr. Salih Jaliman

Analiza dokumenta o prvom spomenu srednjovjekovnog grada Sokola kod Gračanice

Document analysis on the first known mention of the medieval town of Sokol near Gračanica

Abstrakt: Ovo je kraća interpretacija i analiza dijelova dokumenta o prvom spomenu srednjovjekovnog grada Sokola kod Gračanice, koji će, vjerovatno, i u budućim vremenima biti istraživan i komentarisan. To je, zasada, najstariji poznati pisani dokument s područja današnje općine Gračanica, čiji su historijat i postojanje usko vezani za taj lokalitet.

Abstract:This is a brief interpretation and analysis of segments of a document, which indicates the first known mention of the medieval town of Sokol near Gračanica, which will most likely be put under research and for uttering comments in the future. It is the oldest known written document on the territory of the present municipality of Gračanica, which history and existence is closely related to this location.

Codex diplmaticus Patrius

Dokument o kojem je u ovom tekstu riječ nalazi se u velikoj zbirci historijskih izvora: Codex diplmaticus Patrius (Hazai okmänytar), koju su u sedam velikih tomova za štampu pripremili: Imre Nagy, Ivan Nagy, Deszö Veghely i Karlo Rath, u mađarskoj historiografiji, sve izuzetni historičari i paleografi. Inače, u ovoj zbirci historijskih dokumenata nalaze se arhivalije iz velikog broja privatnih, porodičnih arhiva, plemićkih ili velikaških porodica, ali i dokumentacija iz brojnih kaptolskih i županijskih arhiva i pojedinih kraljevskih slobodnih gradova. U historiji historiografije srednjeg vijeka ovaj kodeks srednjovjekovne historijske građe smatra se vrijednim i zanimljivim naporom, posebno za razumijevanje srednjovjekovne historije Mađarske, ali i historije nekoliko susjednih država. Potrebno je napomenuti da se zna i koji su to porodični arhivi ovdje zastupljeni. Prije svega, tu preovladava porodična arhiva pojedinih grofova Erdödiy iz Vörösvara (riječ je o Rotenturmu, koji se nalazi uz štajersku granicu), zatim grofova Zay, baštinike čuvenih srednjovjekovnih knezova Gorjanski (ili grofovi de Gara) iz Zay-Ugroeza (današnji slovački Uhrovec) i grofova Drašković iz Trakošćana. Priređivači Codex diplmaticus Patriusa nisu sistematski izrađivali pojedine sveske, već, kako je koji od pomenute četvorice historičara prepisivao pojedine dokumente, tako su oni hronološkim redom i složeni u pojedine sveske. Tako prva sveska prati vrijeme od 1183. do 1622. godine, druga od 1199. do 1625. godine, treća sveska od 1228. do 1629. godine, četvrta od 1082. do 1627. godine, peta od 1199. do 1581. godine, šesta od 1009. do 1300. godine, sedma od 1166. do 1528. godine i osma sveska od 1068. do 1300. godine.
U historijskoj literaturi se s pravom stavila ozbiljna zamjerka cijelom Codex diplmaticus Patriusu zato što su prijepisi u sveskama od prve do osme rađeni i izdani po davno prevaziđenoj metodi rada. Umjesto takozvanog "fotografski" tačnog prepisivanja, baš onako kako je napisano u originalu, ti su dokumenti često "dorađivani", što otežava njihovu analizu, a posebno ozbiljniju paleografsku kritiku. U svim tim dokumentima, kao i u ovom koji je predmet naše opservacije, evidentna je loša interpunkcija, mnoge riječi često su pisane zajedno, prijepis je nepregledan i teško razumljiv. Sve to otežava njegovo čitanje i donošenje ispravnih zaključaka i sudova.

Spoljna obilježja dokumenta

Dokument o prvom spomenu grada Sokola, 2. juna 1429. godine, nalazi se u sedmoj svesci Kodex diplomaticus Patriusa, pod rednim brojem 406, na stranicama 449.-451., za štampu ga je pripremio Imre Nagy. O njegovim paleografskim osobinama ništa se ne može govoriti, jer u samom tekstu nema nijednog prepoznatljivog simbola ili znaka. Riječ je, ipak, o kaptolskoj ispravi, koja se, vjerovatno, nalazi u posjedu arhiva Kaptola Budimske crkve i prvi utisak je da je pisan po klasičnim obrascima srednjovjekovne diplomatike.
Poznato je da su samostani i kaptoli bili loco credibilia (vjerodostojna mjesta), koji su imali pravo redigovanja privatnih isprava. Ta ustanova javne vjere bila je posebno razvijena u srednjovjekovnoj mađarskoj državi, ali i u sjevernoj Hrvatskoj. Inače, kaptolsku ispravu piše anonimni notar, a izdaje lektor (u ovom dokumentu riječ je o domini Valentini lectoris et Canonici Ecclesie nostre…), koji po pravilu ostaju anonimni, ali u ovom našem slučaju učinjen je izuzetak od tog pravila. Kaptolskoj ispravi javnu ovjeru daje pečat, a u ovom dokumentu i to piše: literas nostras privilegiales pendenti Sigillo nostro… Ovakvu vrstu isprave, po pravilu čuva custos u posebnoj škrinji, zatvorenoj pod pečatom sedmorice kanonika. Pouzdavanje u kaptolske isprave osigurava stroga kazna za onoga koji bi pokušao zloupotrijebiti pečat ili falsifikovati ispravu. Naime, osobi koja bi to pokušala, u oba obraza bi se, po kazni, utisnuo užareni pečat.
Potrebno je napomenuti i to da su se kaptolske isprave u srednjem vijeku rijetko izdavale. One su se čuvale u kaptolu, odnosno in sacristia ili u in conservatorio.

Unutrašnje karakteristike dokumenta

Prema svojoj unutrašnjoj strukturi, srednjovjekovne kaptolske isprave obično sadrže nekoliko standardnih strukturalnih dijelova. Te karakteristike ima i prvi spomen srednjovjekovnog grada Sokola o kojem je ovdje riječ. I ovaj dokument započinje intitulacijom, koja je jako bitna jer ukazuje na titularij, odnosno na formulu pozdrava: Capitulum ecclesie Budensis Omnibus Cristi fidelibus presentibus pariter et futuris presencium noticiam habituris Salutem in vero Saluatore. ("Kaptol Crkve budimske svim kršćanima sadašnjim kao i budućim koji budu upoznati ovaj spis pozdrav u istinskom spasitelju.")
Poslije toga, slijedi formula promulgacije: Cum mundi labilis condicio sit caduca et geste rei memoria propter breuem vitam hominum caligine oblimionis obfuscata nequeat in ewm perdurare. ("Budući da je stanje propadljiva svijeta nepostojano i spomen na učinjenu stvar zbog kratka ljudskog života i zagušen tamom zaborava ne može vječno trajati…")
Sljedeći strukturalni dio je formula korobacije, koja je u ovom dokumentu povezana sa ranijim dijelom, te sa na njega i nastavlja: …prouida mens et solicitudo adinuenit ut que gerunter in tempore ne simul labantur eum eodem literarum testimonio solent solidari, proinde ad vniuersorum noticiam harum serio volumus preuenire. ("Maran duh i briga pronašli su da se ono što se događa u vremenu, kako s njim ne bi propalo, obično utvrđuje svjedočanstvom pisma.")
U ovom dokumentu posebna je formula datuma koja sadrži datiranje po blagdanima: predicte feriaa quinta proxima post festum Sacratissimi Corporis Cristi… ("…u petak prvi poslije svetkovine presvetog tijela Kristova…") Treba napomenuti da se godina u srednjem vijeku računa po stilu obredovanja (1. januar).

Glavni sudionici dokumenta od 2. juna 1429. godine

Svaka srednjovjekovna isprava obuhvata dvije bitne stvari: pravni čin i njegovu dokumentiranost. Prema tome, dokument od 2. juna 1429. godine posjeduje i jednu i drugu činjenicu. Pri njegovom potpisivanju sudjelovale su sljedeće osobe: Nikola iz Velike, sin Ladislavov s jedne strane, a brat bosanskog kralja Stjepana Tomaša, Radivoj de Vranduk, s druge strane. Predmet isprave je bračni ugovor, kojim auctor (concessor) kao zalog ženidbenog ugovora zavještava sljedeća dobra: trećinu svojih imanja Velika Pethna, "kao i svih posjeda i prihoda s posjeda koje ima unutar Kraljevstva Ugarske i Slavonije i koji postoje bilo gdje i na bilo kojem području, poslije smrti tog istog Nikole i plemenite gospođe zvane Margarete, žene tog istog Nikole, sa svim koristima, plodovima, prihodima i svim prinosima tih istih imanja, posjeda i prihoda s posjeda, dao, darivao i udijelio tim istim Radivoju i ženi njegovoj Katarini i njihovim nasljednicima i svim potomcima u trajni posjed i imanje".
Zanimljivost ovog dokumenta je i u tome što se u njemu pojavljuje i poseban pravni zahtjev kojim je uslovljen destinatarius (osoba kojoj je namijenjen pravni čin). Naime, u dokumentu se izričito naglašava "…da sam Radivoj i gospođa Katarina, žena njegova, navedenog Nikolu i gospođu Margaretu, ženu njegovu, imaju i trebaju poštovati kao oca i majku i njih u mirnu posjedu trećine spomenutih imanja i posjeda i prihoda s posjeda sve do njihove smrti čuvati. A u slučaju da ih ne htjedne čuvati i u miru držati i ne očuva ih i to taj isti Nikola mogne očito ispravama dokazati, otada će taj isti Radivoj samim tim biti optužen za mogući povedeni i vjerolomni rat".
Glavni sudionik kaptolske isprave je destinatarius, inače osoba kojoj je namijenjen pravni čin, u ovom slučaju to je Radivoj de Vranduk. Iz diplomatičke literature poznato je da se bez destinatora nije mogla zamisliti bilo kakva tadašnja isprava, bez njega nije bilo moguće zasnovati i ostvariti bilo kakav pravni odnos.
O velikašu Nikoli od Velike ništa se ne zna, dok o bratu bosanskog kralja Stjepana Tomaša, Radivoju de Vranduk, znamo da se radi o ličnosti koja je obilježila historiju srednjovjekovne bosanske države u XV vijeku, sve do njenog političkog sloma 1463. godine. Za nas je zanimljiv i po tome što se ovom ispravom smatra i gospodarom polovice "nekog posjeda Solyomkew, drugim imenom zvanog Sokol i svih imanja i dohodaka sa svih posjeda unutar granica, napose bosanskog kraljevstva i Slavonije". Koliko znamo, to je zasada jedini poznati gospodar srednjovjekovnog grada Sokola i istoimenih posjeda na području današnje Gračanice.
Iz teksta ove isprave sazanaje se da su se stranke u pravnom poslu obavezale "da će bez povrede držati izneseno i pojedine dijelove iznesenog". Kao garanti svega toga spominju se: zborovođa Matija, kustod Andrija, zatim učitelji Eberhard, Pavle, Kilijan, Jakov, Stjepan, Toma, Ivan i "ostale naše braće kanonika". Ni o jednom od spomenutih svjedoka nema nikakvih podataka u historijskim izvorima i literaturi.