Omer Hamzić

Sadik Šehić Huseinov, Pisma i zapisi, Narodna i univerzitetska biblioteka Tuzla, 2001. godine

Autor ove knjige je rođen 10. aprila 1936. godine u Bosanskoj Krupi, po struci je ekonomista, živi i radi kao penzioner u Gradačcu. Prve svoje književne radove objavio je u časopisu "Razvitak", koji je izlazio u Sisku, još daleke 1954. godine. Od tada, pa do danas, bavi se pisanjem proze, poezije, književnom historijom, izučavanjem prošlosti gradačačkog kraja itd. Riječ je, dakle, o književniku, publicisti i historiografu, velikom entuzijasti, koji je više od tri decenije vrlo aktivan na takozvanoj kulturnoj sceni, prije svega svog grada Gradačca, ali i šire.
Istraživao je život i djelo, kao i književnu sudbinu naših poznatih pisaca: Hasana Kikića, Midhata Muradbegovića, Murata Šuvalića, Alije Nametka, bio pokretač i dugo godina glavni organizator poznatih "Kikićevih književnih susreta" u Gradačcu, koji su ostavili traga ne samo u kulturnoj historiji Gradačca, već i čitave Bosne i Hercegovine. Napisao je nekoliko značajnih historiografskih radova o Gradačcu i njegovoj okolini, o Gradaščevićima i njihovim vakufima, objavio je više feljtona iz naše bliže i dalje prošlosti itd. Bio je, a i danas je saradnik više naših časopisa iz oblasti književnosti i kulturne historije, kao što je "Odjek", mostarski "Most", "Gračanički glasnik", "Front slobode" itd. Na tom svom plodnom životnom putu osjetio je zadovoljstvo i slast uspjeha, ali i mnogo gorčine i razočarenja u okrilju takozvane "kulturne provincije".
Ljubav prema knjizi, čitanju, hajde da kažem, i pisanju, naslijedio je od svog rahmetli babe Huseina Šehića, koji je objavljivao i pisao u periodu između dva svjetska rata (poeziju, prozu, književnu publicistiku), družio se i dopisivao sa našim poznatim književnicima, često im pomagao, podržavao ih u nekim težim životnim okolnostima i situacijama. Upravo iz tih druženja, iz tih kontakata, iz tog, rekao bih, intelektualno-književnog kruga nastala je ova nevelika zbirka odabranih pisama i zapisa, koja i nosi podnaslov "Nad očevom pismohranom", to jest, nad seharom koja čuva neka zanimljiva očeva pisma i zapise. Autor te starinske sintagme je jedan od recenzenata ove knjige, nedavno preminuli, naš rahmetli dr. Smail Balić, kojeg spominjem sa dužnim poštovanjem, uvažavanjem i tugom.
U ovoj knjizi nalazimo pisma i zapise sljedećih naših kniževnika: Alije Nametka, Ahmeda Muradbegovića, Murata Šuvalića, Hasana Kikića i Huseina Šehića. I pisma. Iščitavajući te rukopise, shvatio sam da četvoricu, odnosno petoricu pisaca o kojima se govori u ovoj knjizi, ne povezuje samo pismohrana gospodina Šehića, već dublja, rekao bih sudbinska kopča, kojoj nisam uspio pronaći ime, iako sam je dobro prepoznao. Riječ je o nekoj čudnoj povezanosti tih ljudi, koji su živjeli i stvarali u ovoj našoj Bosni i Hercegovini, koji su je različito "ispisivali" u svojim književnim djelima i na isti način je voljeli i nosili u svojim srcima.
U toj, na prvi pogled, običnoj ljudskoj korespondenciji kriju se i neke univerzalne pouke i poruke koje nas nagone na razmišljanje o položaju umjetnika, intelektualca uopće u društvu, o njegovom prirodnom sukobu sa društvenim sistemima i aktuelnom vlašću. U ovom slučaju, sve to ima i onu domaću aromu, da ne kažem bosansko-bošnjačku specifiku. Osim vlasti, živote im je zagorčavao mentalitet provincije i pustoš palanačkog duha u kojem su se teško snalazili.
Na ove, poznate i kod nas, nažalost, uvijek aktuelne činjenice na svoj način je ukazao i književnik Atif Kujundžić u svom sjajnom pogovoru, koji u ovoj knjizi ide pod naslovom "Babova dobra baština" i odlično "funkcioniše" kao vezivno tkivo ove male književne panorame.
Koliko god su bili različiti po svom književnom interesovanju i književnom opusu, pa i ideološkom angažmanu i svjetonazoru, književnike o kojima se govori u ovoj knjizi, povezuje jedinstveno shvatanje Bosne, bosanskih proturječnosti, košmara i trauma. Iako su manje-više bili neshvaćeni, pa i proganjani od aktuelnih režima, iako su na svojoj životnoj stazi bili silno izloženi svakojakim rizicima i izazovima, oni su iza sebe uspjeli ostaviti trajne književne vrijednosti, na kojima se mi i danas napajamo.
Sadik Šehić ih je uspio ponovo "okupiti" u ovoj svojoj nevelikoj publikaciji, koja će, nadam se, imati svoje mjesto u našoj književnoj historiografiji i dodatno osvijetliti neke, do sada manje poznate detalje iz životopisa četvorice naših poznatih književnika: Alije Nametka, koji nam, što bi rekao rahmetli Muhsin Rizvić, podari "poetiku podnošenja sudbine", Ahmeda Muradbegovića, čija su se djela "uvijek sama za sebe borila", Hasana Kikića, našeg poznatog "pjesnika sirotinje" i Murata Šuvalića, iz čijih pripovijedaka izbija "krv i duša Bosanske krajine".
Stoga ovu knjigu i vidim kao jedan zanimljiv priručnik, koji će biti od koristi svima onima koji se interesuju za bošnjačku knjigu i bošnjačku lijepu riječ, ispisanu u prošlom stoljeću. (Omer Hamzić)

Mevludin Spahić, Samoće (pjesme), Bošnjačka zajednica kulture "Preporod" Gračanica, 2001.

Ovaj plodni gračanički pisac ima iza sebe 8 knjiga proze i 5 knjiga poezije. Stihozbirka "Samoće" je, dakle, šesta knjiga poezije u kojoj ovaj pisac traži odgovore na neka složena pitanja ljudske egzistencije, smisla života i postojanja ljudskog bića u svemiru ("Tek mrtav sebe pišem"). Između korica ove knjige možemo pročitati 53 pjesme koje je autor svrstao u 4, po obimu, nejednaka ciklusa: "Do posljednjeg dana" (23 pjesme), "Panorama društvenog nereda" (5 pjesama), "Gluharenje" (19 pjesama) i "Ranjena ponoć" (6 pjesama). To su, dakle, uglavnom pjesme koje obično svrstavamo u kategoriju misaonih (refleksivnih) pjesama, slobodnog stiha, stila i izraza. U njima pjesnik "duhovne praznine" i "ružnih predskazanja", sjedeći na "prijestolu samoće", pjeva neke svoje "stare pjesme" u kojima čitamo tamne naslove i sintagme: starost, bolest, tuga, strah, prolaznost, samoća, olovno vrijeme, bijela kuga, grijeh i tako redom - ploveći "putem za nigdje". Iz njih, dakle, isijava pesimizam univerzalnih dimenzija, kojem ne znamo ni uzrok ni posljedice…
U ovoj knjizi pjesnik pokušava odgovoriti i na pitanja aktuelne stvarnosti i vlastitog neveselog okruženja, koje vidi kao "panoramu društvenog nereda" i moralnu ispraznost.
Donekle se razlikuje 6 pjesama iz ciklusa "Ranjena ponoć", koje zrače nešto drugačijim tonovima. To su ljubavne pjesme - pune prigušenog bola, topline, nježnosti, strepnje i straha od prolaznosti… Za ilustraciju, navodimo stihove iz pjesme "Igra":

Polupijan slijedim te nagu
Snenim pogledom i dugim godinama
Suzama pereš dušu
Nevinim stidom
Vijugavim tijelom
Gipkošću sipe i puzavice
Prosipaš zlatnu krljušt posteljom
Ljubičicom na usnama
Crtaš ruže po mom tijelu
Posljednjim ugrizom
Najavljuješ pakao izgnanstva
Mojoj duši
Izbodenoj ledenim bodežima.

Dakle, u ovim stihovima ima lijepih poetskih slika, majstorski iskazanih izrazom iskusnog pjesnika. Tu su originalne metafore, poređenja i neki obrti rečenica i riječi, poetski iskazana misao…
Sve to ne može čitaoca ostaviti ravnodušnim…(Omer Hamzić)

Seada Delić, Plavi san (pjesme), Bošnjačka zajednica kulture "Preporod" Gračanica, 2001.

Zbirka sadrži 43 pjesme nejednake dužine, slobodnog stiha i slobodnog pogleda u najskrovitije predjele ljudske duše koju ispunjava jedan jedini osjećaj: ljubav. Ovo je prva knjiga pjesama kojom Seada Delić pokušava da nam dočara, da nam "naslika" i s nama "odsanja" svoj plavi san. Daruje nam svoje tople, iskrene, pomalo melanholične stihove, svoje slike i crteže, koji nam upotpunjuju štimung dok čitamo ovu dopadljivu poeziju. Ima u tim njenim stihovima prepoznatljive ženske nježnosti (ljubavna pjesma koju ispjeva žena uvijek je nešto drugo, nešto posebno), ali i upečatljivih, lirski obojenih slika iz kojih naslućujemo još jednu sklonost ove pjesnikinje, još jednu ljubav i - talenat slikara:

Pozlatit će noćas mjesec
srce moje od snova satkano.
Zapjevat će nevidljiva ptica
u krošnjama jablanova.

Godinama vjetrovi me nose
tragom snova plavičastih.
Oživjet će moje čežnje
u krošnjama jablanova.
(U krošnjama jablanova)

Knjiga počinje pjesničkim motom, kojim autorica iskazuje svoj "vjeruju", stav prema životu, poeziji, riječi, slici:

Dala bih dio vječnosti
za jednu riječ.
Dala bih ti srce od porcelana
za tren budućnosti.
Ali nikad ti neću dati pjesmu
što zrije u meni.

Ona traži jednu pravu riječ, ona traži izraz, ona traži način i adekvatnu mogućnost da izrazi sebe… Ali i mnogo stariji i mnogo veći i mnogo iskusniji majstori riječi ostajali su bez odgovora na to vječno pitanje.
Iako nije lišena "početničkih slabosti", nepjesničkih izraza i sintagmi, knjiga "Plavi san" nam "ovjerava", talenat ove gračaničke poetese, koja ponekad ni sama nije sigurna u svoje "stihove i rime":

Vidiš li u meni pjesnika
što na krilima vječnosti plovi u daljine?

Vidiš li u meni slikara
što noćima dugim slika plave snove?

Ja nisam pjesnik…
i ne znam više pisati pjesme tebi.

Ja nisam slikar…
i ne bojim plavo noći u crno obučene.

Ja sam samo leptir
polomljenih krila.

Nadamo se da će ipak, pošto je odsanjala svoj "plavi san", ova pjesnikinja ostati na krilima poezije - ili kao ptica ili kao leptir "polomljenih krila". Samo tako će biti na dobitku i poezija i oni koji je čitaju.(Omer Hamzić)